U organizaciji Vojnog ordinarijata u RH, u petak 2. rujna 2022., održano je 23. pokrajinsko hodočašće Hrvatske vojske i policije u svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Hodočašće je predvodio vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan.
Na hodočašću su sudjelovali načelnici i djelatnici policijskih uprava sa sjevera hrvatske: PU varaždinske, PU međimurske, PU krapinsko-zagorske, PU bjelovarsko-bilogorske, PU koprivničko-križevačke i PU zagrebačke, te pripadnici 2. mehanizirane bojne „Pume“ Gardijske oklopno-mehanizirane brigade i drugi pripadnici vojarne u Varaždinu. Na svetoj misi su također sudjelovali i drugi vjernici, pripadnici Varaždinske biskupije. Liturgijsko pjevanje predvodila je policijska klapa „Sveti Mihovil“. U liturgijskome slavlju posluživali su bogoslovi Varaždinske biskupije.
Hodočasnici su tijekom hodočašća imali prigodu za svetu ispovijed. Svečanom procesijom od župne crkve Presvetog Trojstva pripadnici policije i vojske zajedno su se sa svećenicima uputili prema svetištu gdje je najprije slavljena pobožnost križnoga puta.
Euharistijsko slavlje msgr. Bogdan predvodio je u zavjetnoj kapeli na otvorenom. U koncelebraciji s biskupom bili su varaždinski biskup msgr. Bože Radoš, voditelji ludbreškog svetišta vlč. Kristijan Stojko i vlč. Petar Mlakar, vojni i policijski kapelan i dekan vlč. Ivica Horvat koji je glavni organizator ovoga hodočašća te drugi policijski kapelani i župnici okolnih župa. Na početku svete mise sve varaždinski biskup msgr. Bože Radoš pozdravio je sve okupljene vjernike.
Biskup Bogdan se u propovijedi zaustavio na Isusovim riječima „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22,19) i na značenju tih riječi: „U svakoj svetoj misi, mi svećenici zajedno s Vama vjernicima oživljujemo otajstvenu atmosferu Posljednje večere na Sionu u Jeruzalemu ali i našeg svećeničkog ređenja.
U ovoj i svakoj svetoj misi, braćo svećenici, mi se sjećamo svečanog trenutka kad smo sa strahopoštovanjem po prvi put uzeli u svoje ruke kalež – čašu spasenja. To je čaša/kalež Posljednje večere. Naslijedili smo ga od samoga Krista, jedinog i Vječnog svećenika, posredstvom jednog od apostola. Zaustavimo se načas i promislimo tko nam je u svećeničkome ređenju položio ruke na glavu, predao kalež – čašu spasenja, tko nas je pomazao svetim uljem, tko nas je zaredio za svećenika. Od mene svećenika, preko toga biskupa ide neprekinuti niz do jednoga od apostola u Dvorani posljednje večere, do samoga Krista Otkupitelja. Kako bi bilo lijepo kad bismo poznavali rodoslovlje svoga svećeništva! Kao što ispitujemo i rado ispisujemo rodoslovlje svoje obitelji bilo bi lijepo ispisati i rodoslovlje našeg svećeništva. Neprekinuti niz, od nas do Krista!
U ovoj i svakoj svetoj misi, mi Kristovi vjernici – kršćani, svi koji smo kršteni oživljujemo dan, obnavljamo memoriju kad smo, uglavnom, kao malena djeca, primili sakramenat krštenja, i opet u djetinjoj dobi, u drugom ili trećem razredu osmoljetke (neki i kasnije) pristupili prvi put sakramentalnoj svetoj ispovijedi i potom prvoj svetoj pričesti. Čiste djetinje duše i nevinog srca primili smo euharistijskog Isusa pod prilikama kruha. Postali smo živo svetohranište u koje se nastanio sami Bog (…) Od mene kršćanina katolika, preko tog Božjeg službenika Kristova svećenika ide neprekinuti niz do jednoga od apostola u Dvorani posljednje večere, do samoga Krista Otkupitelja. Kako bi bilo lijepo kad bismo poznavali rodoslovlje svoje vjere!“
Vojni ordinarij je istaknuo kako je Krist ustanovivši presvetu euharistiju na Posljednjoj večeri ovjekovječio kroz stoljeća svoju žrtvu križa, sve dok on ne dođe: „Isus zna da je Posljednja večera – posljednji dan njegova zemaljskog života. Znade da su to posljednji sati njegova života i njegove žrtve – one otkupiteljske žrtve koja će se samo jedanput u povijesti dogoditi prolijevanjem njegove krvi. On želi da trenutak Posljednje večere ostane trajno prisutan u povijesti čovječanstva, da kalež – čaša spasenja bude suputnik čovjeka sve do eshatona, do posljednjeg Adama.“
Apostoli pak u početku nisu razumjeli značenje Posljednje večere. „Da bi ovo unutarnje razumijevanje moglo u njima izrasti i dozreti, Krist je, nakon uskrsnuća od mrtvih i uzašašća na nebo, na dan Pedesetnice apostolima poslao Duha Svetoga. Prosvijetljeni i osnaženi Duhom Božjim, oni su u vjeri postupno razumijevali i doživjeli otajstvo otkupljenja koje se dogodilo na Veliki četvrtak: misterij Euharistije. Duh Sveti ih je konačno ‘učinio sposobnima’ da slave euharistijsku žrtvu.
Ono što se dogodilo u srcu i duši Isusovih učenika – apostola, dogodilo se i u nama, jer smo od njih mi svećenici naslijedili svećeničku službu, mi kršćani od njih primili smo sakramenat krštenja. Svakoga dana, i svaki put kada slavimo svetu misu ponovno proživljujemo događaj i iskustvo Posljednje večere. Na otajstven, ali istinski način i mi postajemo dionici Posljednje večere kada, ispruženih ruku nad kruhom i vinom, molimo i u vjeri slijedimo riječi: „rosom Duha Svetoga posveti ove darove da nam postanu tijelo i krv Gospodina našeg Isusa Krista“. Duh Sveti je onaj, koji čini da ljudski darovi kruha i vina postanu, kao i na Posljednjoj večeri, Tijelo i Krv Kristova.“, rekao je biskup.
Biskup Bogdan istaknuo je kako su svećenici povlašteni Božji instrument: „Na svećeničkom ređenju, biskup je svećeniku pomazao ruke, kako bi pokazao da će upravo te ruke postati povlašteni instrument u rukama Krista, Velikoga svećenika. Tim rukama, novi svećenici će najprije uzeti posvećeni kruh, a zatim kalež pun roda trsova. Nad kruhom i vinom – izgovorit će i opetovano kroz cijeli život ponavljati iste riječi koje je izrekao i Krist na Posljednjoj večeri, posvetivši ih i pretvorivši ih u Njegovo Tijelo i Krv. Tim posvećenim rukama, po tim posvećenim službenicima svaki će svećenik u zajednici Kristovih vjernika dijeliti sakramente: krštenje, ispovijed, svetu pričest, bolesničko pomazanje, sakramenat ženidbe… Tako, po djelovanju svećenika, Božjom providnošću i milosnim i nezasluženim darom, u slavlju ovog velikog otajstva vjere, vjernik prima pod prilikama kruha i vina Sakrament otkupljenja svijeta.“
Biskup je propovijed završio riječima: „Draga braćo i sestre u vjeri. Poštovani vojnici i policajci, poštovani hrvatski branitelji, draga braćo svećenici. ‘Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo Crkvu’ . U toj vjeri smo danas okupljeni u Ludbregu, gradu koji stoljećima čuva spomen na znamenito euharistijsko čudo. U toj vjeri pred otajstvom euharistije molimo: ‘Klanjam ti se smjerno tajni Bože naš, Što pod prilikama tim se sakrivaš, Srce ti se moje sasvim predaje, Jer dok promatra Te, svijest mu prestaje. Vid i opip, okus varaju se tu, Al za čvrstu vjeru dosta je što čuh; Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, Istine nad ovom, nema Istinom’.
Na kraju svete mise, vlč. Ivica Horvat pozdravio je sve sudionike hodočašća i istaknuo važnost ovog hodočašća za vojsku i policiju. „Hodočašće je prilika da se iskusi novi poticaj kako bi se moglo odgovoriti na sadašnje prilike života i lakše se nositi s njima znajući da je s nama Božji blagoslov. Zato smo i poduzeli ovo putovanje i došli na ovo hodočašće.“, rekao je vlč. Horvat.