Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na misi za
XI. pokrajinsko hodočašće Hrvatske vojske, policije i branitelja Gospi Sinjskoj
bazilika Čudotvorne Gospe Sinjske, 25. srpnja 2025.,
blagdan sv. Jakova apostola
2Kor 4,7-15; Ps 126,1-6; Mt 20,20-28
Draga braćo i sestre,
- U Katoličkoj Crkvi, ova 2025. godina, odredbom pape Franje, jubilejska je sv. godina u kojoj su posebice istaknuta hodočašća kao događaji i mjesta jubilejskih oprosta i pokore. Katolička Crkva u Hrvata u kontekstu svete godine obilježava i visoke obljetnice: 1100. godišnjicu hrvatskoga kraljevstva i 1100. godišnjicu splitskih crkvenih Sabora kojima je nazočio hrvatski kralj Tomislav.
Crkva danas slavi blagdan sv. Jakova apostola, zaštitnika hodočasnika. Sveti Jakov apostol i brat mu Ivan, sinovi Zebedejevi, istaknuti su Isusovi učenici. Sv. Jakova spominje se u posebnim trenutcima Isusova života: preobraženje, Getsemani. Bio je odan Isusu ali i vrlo ambiciozan zajedno sa svojim bratom i majkom.
Evanđelje blagdana sv. Jakova donosi nam zanimljivu zgodu koja nas, s jedne strane iznenađuje, s druge pak i ne: čudi nas pomalo odvažnost ove majke koja Isusu pristupa skupa sa svojim sinovima Jakovom i Ivanom, pada ničice pred Isusom i moli ga da njih dvojicu, njezine sinove dobro osigura, da im u njegovu Kraljevstvu dodijeli dobre, ugledne i časne položaje. Očito da i ona zajedno s njima ali i drugim učenicima, Isusa vidi kao političkog Mesiju, moćnika, kralja. S druge pak strane i ne čudi nas: majka kao i svaka majka, za svoju djecu želi ono najbolje. Njoj nije problem pasti ničice pred Isusa i hrabro ga moliti za svoju djecu, za osiguranje njihove budućnost, za njihovu dobru egzistenciju: „Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.“ (Mt 20, 21) Koje god osjećaje budila u nama ova zgoda, toj hrabroj i zabrinutoj majci sinova Zebedejevih dugujemo zahvalnost jer je njezin upit bio povodom Isusu da svojim učenicima, nama danas i ljudima svih vremena dade jasan i nedvosmislen odgovor o tomu što zapravo znači njega nasljedovati, poći za njim, biti Isusov učenik, biti kršćanin. Isus, nakon što je čuo, majčinu želju sa sinovima, vrlo jasno kaže: „Ne znate što ištete.“ A zatim odgovara protupitanjem i poukom: „Možete li piti čašu koju ću ja piti?“ Kažu mu: „Možemo!“ A on im reče: „Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva – to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.“ (Mt 20, 22-23).
Draga braćo i sestre, promatrati život s Isusom kao šansu za dobar vlastiti probitak, za dobro egzistencijalno osiguranje, štoviše za izvrstan položaj koji donosi ugled, vlast i moć, doista predstavlja veliko nepoznavanje Isusa! To je plod velikog nepoznavanja i Isusa i onoga što on naviješta i što on od nas koji smo njegovi učenici, kršćani, traži. A On zahtjeva da pijemo njegovu čašu, kalež, tj. da dijelimo njegovu sudbinu. Da dijelimo s njime sve ono što svijet u kojemu živimo često, vrlo često namjenjuje Isusu Kristu i njegovim učenicima. A to je stvarno čaša, kalež; i to kalež muke, nerazumijevanja, odbacivanja, prezira, pa i progona. Vrlo često je to u današnjem svijetu i kalež mučeništva brojnih kršćana koji svoju pripadnost Isusu i njegovu Evanđelju potvrđuju svojom vlastitom krvlju, svojom smrću. To je ono što nam Isus može dati. To je on vlastan dati. I to je ono što u vjeri prihvaćamo kao njegovi vjerodostojni učenici!
- Ono što nam Gospodin nije vlastan dati jest podjela položaja i dodjela moći koji bi u našim životima dok smo na ovom svijetu zadovoljili ljudske kriterije i zahtjeve uspjeha, ostvarenja, postignuća… Sjesti njemu zdesna ili slijeva nije plod djelovanja sukladno ljudskim mjerilima probitka i karijere, nego plod samozatajne ljubavi koja Krista i njegovo Evanđelje prihvaća umirući sebi i svomu ja da bi se živjelo Bogu. To je umiranje pšeničnog zrna, da bi iz njega nastao novi život! To je često puta poniženje da bi se bilo uzvišenim, to je gubljenje vlastitog života da bi ga se na pravi, istinski način zadobilo.
Zebedejevi sinovi su tek kasnije shvatili ove Isusove riječi. Shvatili su ih, ispunjeni Duhom Svetim, na ispravan način, te su ih prihvatili i po njima živjeli. I kao takovi, položili su svoj život za Krista Gospodina. Umrli su sebi, da bi on živio u njima i u drugima kojima su ga naviještali. Popili su, u mučeništvu krvlju, Isusov kalež i tako potvrdili da su ga ljubili kao njegovi istinski prijatelji, u skladu s Gospodnjom riječju: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13).
- Draga braćo i sestre. Mi smo kršćani, kršteni u njegovo ime, milosno, sakramentalno, ontološki povezani s njim! Da bismo mogli tako živjeti potrebno je, svakodnevno, svijesno, slobodno i odvažno, živjeti u Božjoj prisutnosti, u dubokoj povezanosti s njime. Svim svojim bićem, svatko u svome zvanju i poslanju! Tako smo onda poput stabla čvrsto ukorijenjena u plodno zemljano tlo, koje iz korijena izrasta, crpi snagu, životne sokove, stremi prema suncu, prema gore, prema životu! Crpimo životne evanđeoske sokove koji nas napajaju pravom i živom energijom, snagom. S druge strane, takva nas povezanost s Isusom – ukorijenjenost u njega, čuva od logike suprotne Evanđelju, a to je život bez ljubavi i poštovanja drugoga, nadahnuta vlastitim probitcima, traženja uspona i časti, moći i ugleda. Često, vrlo često, na račun i štetu drugoga! To je zlo! To je grijeh! To je suprotno Isusovu nauku. To nas dehumanizira! I ne možemo u Božjim očima izvršiti svoje ljudsko poslanje, ostvariti se u punini!
Od te zaraze, od te duhovne bedrenice, čuva i brani naša iskrena povezanost s Isusom u poniznoj vjeri. Tu nam pomaže redovna molitva, razmatranje Božje riječi, sakramentalni život, sveta ispovijed, osobna samoprijegorna žrtva, darivanje. Kad je korijen stabla zdrav, čvrst, duboko u zemlju ukorijenjen bez obzira na tlo u kojemu jest, sve su predispozicije da i stablo bude zdravo. Kad se u korijen uvuče crv, onda cijelo stablo – i deblo i grane, ogranci i grančice, polagano obolijevaju, sahnu i umiru. Onda ih oluje ovoga svijeta lako bacaju ovamo i onamo, lome, krše, iskorjenjuju… Onda takva stabla padaju i po drugima te ih životno ugrožavaju. To se upravo dogodilo nakon zamolbe ovog trojca iz obitelj Zebedejevih: majke i sinova. Majka nije pristupila sama, nego, kaže Evanđelje, „zajedno sa sinovima“ (Mt 20, 20). Ona progovara majčinskom brigom, no motivacija i stav su im isti, zajednički: sjesti Isusu „s lijeva i s desna“ (Mt 20, 21) kad on zasnuje svoju kraljevsku vlast. I baš je to izazvalo snažnu negativnu reakciju ostalih apostola: Veli o tomu Evanđelje: „Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata.“ (Mt 20, 24) Kad dopustimo da stablo našeg života nagrize crv naše samodostatnosti, crv naših vlastitih često egoističnih probitaka i interesa, naše usmjerenosti na sebe bez obzira na druge, onda ono najčešće pada po drugima, obara se na njih, drugima je na štetu. Onda takav način života i postupanja izaziva srdžbu, gnjev, zavist.
Od svega toga nas može sačuvati Gospodin ako pristanemo piti njegovu čašu, i ako ga barem pokušamo slušati u onomu što je onda rekao svojim apostolima, a danas kaže i svima nama: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mt 20, 26-28) Služenje u Duhu Kristovu, i po modelu Kristovu lijek je koji, makar zahtjevan i počesto gorak jer iziskuje odricanja, spašava, usrećuje, osmišljava – i život svakog od nas pojedinačno, i naš uredan i sretan život s drugima. Ta otkuda u osobnom i društvenom životu često tolika posrnuća, često tolike nedosljednosti, neetička i nemoralna ponašanja na štetu drugih, na štetu osobna i općeg dobra, ako li ne zbog usmjerenosti isključivo na vlastite probitke, na osiguranje sama sebe bez obzir na cijenu, bez obzira koliko i kako to i mene sama i moga bližnjega, drugoga može koštati?
- Draga braćo i sestre. Ovo naše hodočašće prigoda je da se preispitamo ima li štogod u mome životu štogod od crva koji se uvukao u temelje moje ljudskosti, moga ljudskoga identiteta, koji polagano crpi, nagriza, i oduzima zdrave životne sokove moje dobrote, kršćanskog altruizma… Taj crv polako ali sigurno nagriza stablo našeg života rastačući nas u svim našim odnosima: i onomu prema Bogu i onomu prema nama samima, i onomu prema našim bližnjim u našim obiteljskim odnosima, u našim profesionalnim i kolegijalnim odnosima, u našim prijateljskim odnosima? Ako toga ima, onda uočimo to i sanirajmo već danas u ovoj prigodi, u sakramentu svete ispovijedi, u pobožnoj molitvi i odluci da ćemo se, s Božjom pomoću truditi i boriti biti u svim našim odnosima bolji: biti više Božji, a onda zasigurno i više humaniji!
I na kraju našeg razmišljanja želim istaknuti sretnu okolnost da se da se naše hodočašće odvije 25. srpnja. Na današnji dan, 25. srpnja 325., prije 1700 godina završio je Nicejski Sabor. Bio je to prvi sveopći Sabor – Koncil Crkve koji je bitno usmjerio život Crkve do danas u mnogim segmentima. Uz njega je osobito važno pobjeda pravovjerja, ispovijedanje prave vjere i slavljenje središnjeg otajstva naše vjere Kristovo uskrsnuće.
Ispovjedimo zajedno svoju vjeru.