Već su duže vrijeme neki od djelatnika Policijske akademije pokazivali zanimanje da se organizira hodočašće u Vječni grad, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla. Želja im se ostvarila ove godine početkom mjeseca studenog. Još uvijek u ozračju blagdana Svih svetih, u kasnim večernjim satima, hodočasnička se grupa, sastavljena od djelatnika Policijske akademija, Policijske uprave zagrebačke, te djelatnika zaposlenih u ravnateljstvu; predvođenja policijskim kapelanom don Josipom Stanićem i voditeljem g. Slavom Mandurićem, uputila najprije prema Loretu, marijanskom svetištu u kojem se čuvaju ostatci nazaretske kuće u kojoj je jedan dio svog zemaljskog života proživjela sveta obitelj, a zatim, nakon par sati satkanih od molitve i razgledavanja, hodočasnici nastaviše put u ishodište i središte franjevaštva.
U mali, prekrasni i mirni gradić Asiz. O bogatom asiškom siromahu što se Bogom obogati, svatko je znao ponešto, ponetko i jako puno. Trenuci proživljeni u Asizu ostavljaju dubok trag u svijesti i savjesti svakog iskrenog hodočasnika. Mir koji nudi ozračje Franjina grada polako se uvlači u dušu svakog dobronamjernika koji se tamo zatekne. Osjetili smo to i mi.
Sutradan zorom, sve bijaše usmjereno k susretu s Petrom naših dana, živućim apostolskim prvakom. Sudjelovali smo u generalnoj audijenciji s papom Benediktom XVI. Nakon kateheze, pozdravio nas je na hrvatskom jeziku, učvršćujući nas u nastojanju oko dobra u službi bližnjega.
Uslijedili su posjeti zanimljivostima vječnoga grada. Šećući od znamenitosti do znamenitosti divili smo se duhu ljudi vremena što nam je prethodilo i ostavilo bogatu i lijepu baštinu: Kapitol, Venecijanski i Španjolski trg, Fontana di Trevi. Nezaobilazna su bila velika i za kršćanina sveta mjesta: Sveti Pavao izvan zidina, Sveti Petar u okovima s Mojsijem i Klovićem, Ara coelli s Katarinom Kosačom, i Sveti Jeronim u kojem smo tog dana slavili svetu misu.
Trećega je dana hodočašće usmjereno k još jednom uporištu povijesti Crkve i Erurope, u Montecassino, na grob sv. Benedikta, zaštitnika našeg kontinenta. Zahvaljujući Bogu u svetoj misi za dar primljen po životu i djelu tog velikana duhovnosti, učvrstili smo se u spoznanju i stavu, poučeni Benediktovim pravilom, da nam je moliti i raditi kako bismo se osobno izgrađivali i doprinosili izgradnji sredine u kojoj živimo. Popodne su nas dočekali Pompei, sačuvani pod pepelom vulkanske erupcije od prije gotovo dvije tisuće godina. I ovako porušeni antički grad zadivljuje. Ražalostila nas je vijest, koju smo naknadno čuli preko medija, da se srušila kuća gladijatora nedugo nakon našeg posjeta.
Zadnjeg smo dana hodočašća pohodili najprije Svete stube kojima je prošao Isus noseći križ na Kalvariju. Gotovo su svi hodočasnici, kako je jedino i moguće, na koljenima moleći prošli tim stubama. Zatim smo pošli do najveće i najstarije krstionice na svijetu i bazilike Svetog Ivana, kojoj krstionica i pripada. Sjedište je to rimskog biskupa. Potom otiđosmo do Katakombi sv. Kalista. Jedinstven je doživljaj slaviti svetu misu u prostoru gdje počivaju tjelesni ostatci mučenika prvih kršćanskih vremena. Nadahuniti njihovim primjerom čovjek ne može negoli se upitati: s kojim opredjeljenjem stojim uz Gospodina?
Tog istog dana, popodne dočekao nas je, na oproštaju od Rima, Sveti Petar sa svojom kupolom i kriptom u kojoj su sahranjeni pape. Uslijedila je kratka, onako u hodu izgovorena preporuka za zagovor, upućena Ivanu Pavlu II, i nezaobilano Vjerovanje na grobu svetoga Petra.
Imali smo vremena na koncu tog dana posjetiti još i Pantenon i crkvu sv. Ignacija, te završti svoje hodočašće u gradu Rimu posjetom ckrvi posvećenoj nebeskoj nam majci što nosi ime Marija Velika.
Na povratku domovini, u jutarnjim satima, svratismo u Orvieto, pitomi i lijepi gradić, kojemu je središte prelijepa katedrala, a smijestio se na brdu iznad doline kojom vijuga naš put koji vodi doma. Popodne tog dana, zadnje nam hodočasničko svratište bijaše Padova, te posjet Svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću, gdje smo misom zahvalili na milosti ovog hodočašća. Ostalo je još samo otići do Svetog Antuna.
Zagreb nas je dočekao dobrano iza ponoći, umorne ali zdovoljne zbog proživljenog. Da ovakva iskustva nadahnjuju, potiču i usmjeravaju ljude dobre volje, poznato je gotovo svima. Svjedoči to i naša hodočasnička skupina. A kako i ne bi? Blagoslov se osjetio u svakoj sastavnici hodočašća. Sadržaji što obogaćuju i duhovno i kulturno. Skupina ljudi na putu, što jedni druge prihvatiše, iako su mnogi tek privi put bili zajedno, gradila je ozračje sretnih pojedinaca u sretnoj zajednici. A tek vrijeme, ono metereološko! Što drugo nego blagoslov! (don Josip)
