{image:1:medium}
Proslava sv. Martina, zaštitnika vojne kapelanije Bojne za specijalna djelovanja, započela je sv. misom u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Delnicama koju je slavio vojni ordinarij Juraj Jezerinac u zajedništvu vojnih kapelana karlovačkog vojnog dekanata. Posebnost proslave ovog dana kapelanije je u tome što se na taj dan okupi, iz svih krajeva gdje Hrvati žive, roditelje i rodbinu 74 poginula pripadnika specijalnih postrojbi iz kojih je izrasla Bojna za specijalna djelovanja. Njima se uvijek pridruže djelatnici BSD-a, djelatnici PU primorsko-goranske, županijske udruge proizašle iz Domovinskog rata te nositelji lokalnih i civilnih odgovornosti.
Nakon mise uputili smo se u vojarnu te pred spomen sobom podno križa položili vijence i upalili svijeće. Prije molitve o. biskupa, p. Mirko je u ime svih prisutnih izrekao zahvalnost onima koji su se pobrinuli da ovo spomen mjesto bude dostojno okupljalište svih onih koji čuvaju cijenu naše slobode od svakog zaborava ubrajajući među njih i vojnog ordinarija Jurja Jezerinca, generalni vikar u miru don Joška Šantića, umirovljenog vojnog kapelana don Ivana Jurasića, pomoćnika vojnog kapelana satnika Antona Žica, te bivšeg zapovjednik BSD-a brigadira Nikolu Županića.
Homilija vojnog ordinarija
Mnogi se vesele blagdanu sv. Martina ne samo kod nas nego i u Europi. Uz ovaj blagdan vezani su neki pučki običaji, koji potječu još iz srednjeg vijeka, kada su se toga dana održavali sajamski dani i ljudi na taj način međusobno družili. To je vrijeme kad se mošt pretvara u vino, (odatle vjerojatno i običaji da se pije i blagoslivlja vino) ; kad su se završavali mnogi ugovori, sklapale pogodbe, isplaćivali porezi, izmirivali dugovi, možda kao uspomena na veliku ljubav Sv. Martina prema siromasima. Naime, sv. Marina slikari prikazuju kao vojnika na konju dok mačem odsijeca dio svoga plašta koji daje prosjaku, kao biskupa s knjigom i biskupskim štapom u rukama. Do nogu mu ponekad stave i gusku. Legenda naime kaže da Martin nije želio biti biskupom, da se sakrio i da su ga izdale guske dok su ga ljudi tražili.
Martinje je bila posljednja prilika kada se moglo imati bogatiji stol s hranom, budući da se u vrijeme Adventa postilo kao u Korizmi prije blagdana Uskrsa. Od tada je nastao običaj bogatijeg stola i kušanja novog vina. No, svi ti običaji nemaju nikakve veze sa životom sv. Martina. Istina je s druge strane da je veoma obljubljen u svijetu, posebno Europi i kod nas u Hrvatskoj. Možda i zbog činjenice da je bio čovjek duboke vjere koji je kao biskup ne samo naviještao evanđelje nego ga je nastojao i živjeti i druge poticati da ga žive.
Sv. Martin se rodio oko 316. godine u Mađarskoj. Otac mu je bio vojni časnik, zakleti neprijatelj kršćanstva. Kao dijete bio je odgajan u Italiji, u jednoj kršćanskoj obitelji, koja je imala velik utjecaj na njegov kasniji kršćanski život, poglavito na njegovu odluku da se krsti, unatoč protivljenja njegova oca. Krstio se u 22 godini života. Osniva samostane na zapadu Francuske. Bio je imenovan biskupom, čiju je službu teško primio. Nakon milanskog edikta, kojim je car Konstantin 313. godine dao kršćanima slobodu, pokreće veliku duhovnu obnovu.
Svjestan da nema obnove bez navještaja vjere, dao se odmah na propovijedanje. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je rekao da se sv. Martin rodio u pravi trenutak, da je postao biskupom u vremenu koje je trebalo imati jednog takvog biskupa kao što je on. On je bio uvjeren da obnove nema bez naviještanja evanđelja. Stoga ga slikari prikazuju s evanđeljem u ruci.
Današnje evanđelje govori o posljednjim Isusovim uputama apostolima prije svoga uzašašća na nebo. "Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se" (Mk 16, 15-16). Isus ostavlja svakome slobodu da se odluči za ili protiv evanđelja, da prihvati dar vjere ili da je odbaci. Isus govori i o znakovima koji će ih pratiti. Ti su znakovi pratili Crkvu od prvih stoljeća pa sve do danas, kao što su: moć egzorcizama, izgon duhova itd.
U 2. čitanju apostol Pavao govori o važnosti i odgovornosti naviještanja Evanđelja. Nije to stvar njegove vlastite pobude nego obveza i dužnost koju je prihvatio. Stoga i kaže: "Jao meni ako evanđelja ne navješćujem". A sve to čini bi ih spasio i biti jednoga dana u zajedništvu s Kristom.
Prorok Izaija, koji je živio u 6. stoljeću prije Isusa Krista, navješćuje Mesiju koji će donijeti Radosnu vijest te slikom progonstva i povratka navješćuje Isusa Krista koji će donijeti slobodu i mir. To je bilo prvo "evanđelje" namijenjeno svim ljudima, posebno siromašnima, zarobljenicima, bolesnima, slijepima. Ono će se u punini ostvariti u Isusu Kristu.
Prorok naviješta utjehu za cijelu zajednicu. Zahvaljujući Isusu Kristu nastat će novi međuljudski odnosi. Kad je Isus došao jedne subote u Nazaret, gdje bijaše othranjen, ušao je po svom običaju na dan subotnji u sinagogu. Pružili su mu knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje bijaše napisano: "Duh Gospodnji na meni je. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima i slobodu potlačenima, proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Vidi: Lk 4, 18-19) Isus im je tada rekao: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima" (Lk 4, 21). To znači da sve što je prorok Izaija govorio, i što su drugi proroci prorokovali, da se to ostvaruje u punini u Njemu.
Sada bolje razumijemo i sv. Martina, koji je bio obuzet evanđeljem da ga navijesti svakom stvorenju. Ako je čovjek otvoren prema Evanđelju, onda se u čovjeku počne rađati vjera i ona sve više raste. Zajedno s vjerom mijenja se i život ljudi; nastaje novi svijet, novi međuljudski odnosi. Tamo gdje slabi vjera u Boga tu moral opada, društvo postaje sve više ratoborno i obratno: tamo gdje je vjera prisutna, ljudi se međusobno sve više ujedinjuju, nastaje sve veća svijest odgovornosti prema drugome. Sve je to sv. Martin znao. Stoga je neumorno naviještao evanđelje. Mnogi zazivaju sv. Martina u svojim nevoljama, posebno ratnim, budući da je i sam bio vojnik. Imali ste prilike gledati na RTL –u svake večeri serijal Sulejman Veličanstveni u udarnom terminu u 20 sati. Ništa posebno, serijal kao serijal. Međutim to sve ne bi bilo vrijedno spomena da taj serijal ne ulazi u samu povijest koja se prikazuje jednostrano. Zašto? Sulejman Veličanstveni za nas Hrvate nije bio "veličanstven", nego pomornik hrvatskoga naroda, koji je odveo stotine tisuća naših majki i njihovu djecu. Regrutirao je na desetke tisuća hrvatskoga naroda i odvodio je stotine tisuća ljudi u roblje.
Mađarski kralj Ferdinand, prije nego što je postao kraljem, imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika koji će mudro obavljati diplomatske i vojničke poslove sve do svoje smrti 1545. godine. Svojim junaštvom Jurišić se proslavio godine 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio grad Kiseg u Mađarskoj i zaustavio 140 tisuća turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci su se prevarili, nadajući se da će moći mirno prijeći preko grada Kisega. Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i teško naoružanih konjanika trebao odjahati u Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim, kad je vidio da je došlo mnoštvo staraca, žena i djece da potraže spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i uz cijenu života obraniti grad i narod.
Jurišić je odmah poslao pismo caru Ferdinandu u kojem piše: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti nego samo da koji trenutak zabavim neprijatelje i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji".
Turci su krenuli u napad i neprekidno su napadali grad Kiseg. Nakon odbijenog dvanaestog juriša, Jurišić šalje ponovno pismo Ferdinandu u kojem piše da je od 700 oružanih zemljaka već polovica poginula. Turski su glasnici dolazili s nagodbom da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić je odgovorio da to ne želi učiniti ni pod koju cijenu, što je izazvalo bijes sultana Sulejmana I. U trenutku nove turske navale na gradske zidine grada Kisega, starci, žene i djeca plakali su na zidinama i zapomagali, moleći se u zagovor sv. Martinu za pomoć. Turci su u jednom trenutku počeli bježati. Pričali su da su pobjegli zbog nekog konjanika koji je u rukama držao vatreni mač, koji ih je tjerao sa zidina. Nije teško zaključiti o kojem je to konjaniku riječ. Bio je to sv. Martin. I tako su Hrvati slavili pobjedu na čelu s Nikolom Jurišićem. Po Nikoli Jurišiću, hrvatskom velikanu i rodoljubu, danas nosi ime jedna od glavnih ulica u gradu Zagrebu, a to je Jurišićeva ulica. I tako su Hrvati zagovorom sv. Martina zaustavili Sulejmana Prvog zvanog Veličanstveni, braneći grad i utvrdu Kiseg u Mađarskoj.
Imali smo velik broj junaka tijekom naše povijesti. Nijedan narod ne zaboravlja svoje velikane pa tako ni hrvatski narod ne bi smio zaboraviti, posebno ne junake Domovinskog rata. Ovih se dana odlučuje ne samo o sudbini naših velikana, a to su hrvatski generali koji se, nažalost, sada nalaze u Hagu, nego i o sudbini hrvatskoga naroda koji se usudio biti slobodnim. Naime, svakom je jasno da se ne sudi toliko generalima koliko hrvatskome narodu. Ovih se dana pokreću razne akcije vezane uz sudbinu i suđenje našim generalima u Hagu. Međutim, molitva je bila i jest naše najjače oružje pa ih preporučam u molitve dobrome Bogu i zagovoru sv. Martina, koji je i sam bio vojnik.
Neka nam Gospodin dade snagu da svoju vjeru živimo i ispovijedamo, koju je naviještao sv. Martin. Amen.