{image:1:medium}
U vojnoj kapeli administrativnog sjedišta MORH-a i GS OS RH "Croatia" u Zagrebu slavljena je sveta misa u prigodi obilježavanja Dana vojne kapelanije "Sv. Nikola Tavelić" i proslave 21. obljetnice ustrojavanja Središnjice elektroničkog izviđanja. U prepunoj kapelici sveto misno slavlje predvodio je vojni biskup mons. Juraj Jezerinac u suzajedništvu desetak vojnih i policijskih kapelana. Misno slavlje zdušnim pjevanjem uz glazbenu pratnju uzveličale su časne sestre reda Marijinih sestara od čudotvorne medaljice, koje se uvijek rado odazovu pozivu kapelanije. Uz djelatnike EI-a misnom slavlju nazočio je i velik broj djelatnika iz drugih ustrojstvenih cjelina MORH-a i GS OS RH smještenih u administrativnom sjedištu "Croatia", i djelatnici MUP-a.
Nakon svete mise nastavljen je program obilježavanja obljetnice ustrojavanja Središnjice EI-a. Tom prigodom zamjenik načelnika GS OS RH, kontraadmiral pohvalio je i prigodno nagradio istaknute djelatnike EI-a.
Homilija vojnog ordinarija
Sv. Nikola Tavelić potječe iz plemićke šibenske obitelji Tavelića. Rodio se 1340. godine. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu. Oko 1365. godine zaređen je za svećenika.
Papa Grgur XI. pozvao je 1372. godine 60 uzornih redovnika za misionare u Bosnu. Među njima je bio i Nikola Tavelić. Punih 12 godina Tavelić je propovijedao širom Bosne. I tom su prigodom obratili na kršćansku vjeru oko pedeset tisuća bosanskih krivovjeraca tzv. bogumila.
Tavelić nakon toga odlazi u Jeruzalem, među muslimane, propovijedajući da je Isus Krist pravi Bog. Imao je dobru nakanu protumačiti muslimanskom predstavniku, kadiji, koji je vršio vjersku upravu u gradu tko je zapravo Isus, kojeg muslimani priznaju samo prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim.
Kada je kadija zatražio od Tavelića da zaniječe Isusovo božanstvo, on to nije prihvatio. Zbog toga je ubijen zajedno sa trojicom drugih svećenika. Da bi im se zameo svaki trag i da ih kršćani ne bi častili, njihova su tijela, spalili a pepeo prosuli.
Imao sam radost sudjelovati na proglašenju svetim Nikole Tavelića. Bilo je to godine l970. u Rimu, u Vatikanu, u nazočnosti preko dvadeset tisuća Hrvata iz domovine i svih strana svijeta. Svetim ga je proglasio papa Pavao VI.
Danas se opravdano pitamo, koji je smisao njegovog štovanja? Svaki svetac jest prije svega uzor koji se daje svijetu na nasljedovanje i štovanje, a k tome je i zagovornik pred Bogom. Govoreći o svecima ljudi obično misle da su to bića koja nemaju veze sa stvarnošću. Naprotiv! Sveci su ljudi koji su među nama i s nama živjeli, proživljavali istu sudbinu, koji su postigli veliki stupanj kršćanske zrelosti. To su ljudi koji su svakodnevno putem svoje savjesti "izviđali" svoj vlastiti život. A to je najvažnije izviđanje. Mnogima od vas je poznato koliku je važnost imalo elektronično izviđanje tijekom oslobodilačkih operacija u Domovinskom ratu. Bez tih izviđanja bilo bi teško zamisliti druge vojne sastavnice u njihovom djelovanju.
Kolikogod su savršeni instrumenti koje je čovjek stvorio, nijedan od njih se ne može usporediti s ljudskom savješću kojom nas je Bog obdario. Savjest je Božji glas u nama koji nam govori što je dobro a što nije. Ona nastoji odvratiti čovjeka od zla, dobro razlikuje što je dobro u nama a što nije.
Budući da postoje i zla nagnuća u nama, koja nastoje ugušiti savjest, treba je njegovati. Ona se odgaja molitvom, Riječju Božjom i sakramentima. Mnogi su od vas čuli za Tomu Mora, koji je bio kancelar u vrijeme Henrika VIII. Kralj ga je dao ubiti jer nije htio izvršiti njegovu želju: da prizna njegov brak zakonitim nakon što je napustio svoju zakonitu ženu i oženio se s nekom dvorkinjom.
Kada je bila u pitanju savjest, Toma More je bio nepokolebljiv, jer je bio svjestan da je ona glas Božji u nama. Stoga, ostati vjeran glasu savjesti za njega je značilo ostati vjeran Bogu. Da bi ostao vjeran Bogu, žrtvovao je sve: svoju ženu, brojnu djecu, karijeru, položaj, bogatstvo i na kraju vlastiti život. Dok je bio u zatvoru napisao je pismo svojoj kćerki Margareti, koju je posebno volio. U pismu spominje 17 puta savjest. Margareta ga je molila da posluša kralja, kako bi mu poštedio život. No on je sve to odbio i na kraju su mu odrubili glavu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je zaštitnikom političara. Bivši talijanski predsjednik, gospodin Francesco Cossiga, inače praktični vjernik i katolik, nazvao je Tomu Mora gorostasom koji je kao političar znao s dubokim uvjerenjem proživljavati svoj poziv za pravednošću, velik je čovjek i nepokolebljiv karakter svoje savjesti". Toma More je duboko proživljavao tragediju bezizlaznog stanja tadašnjeg engleskog društva, posebno zemljoradnika, kojima su bogataši otimali zemlju. Mnogi su seljaci postali skitnice, prisiljeni krasti, kako bi prehranili sebe i svoju obitelj. Takvim se siromašnim ljudima sudilo "u ime pravde" na vješala, tako da je u vrijeme Henrika VIII. bilo obješeno oko dvanaest tisuća nevinih ljudi. Toma More je u jednoj od svojih knjiga dao analizu stanja i društva. Bez poštenja, čestitosti, nema napretka jednome narodu. Ako se ne poštuje Bog, ako se ne poštuje savjest u čovjeku, ako se nju niječe kao govor Božji u nama, ako se odbija Boga i njegovo evanđelje, onda smo prepušteni na milost i nemilost pojedinaca i ljudi kojima nije svetinja ljudski život. Nije li sadašnje stanje u svijetu posljedica svega toga?
Braćo i sestre! Samo od Boga dolazi prava revolucija, odlučujuća preobrazba svijeta. Stoga su sveci pravi reformatori svijeta, jer su se dali voditi Bogom. U prošlom stoljeću doživjeli smo revolucije čiji je zajednički program bio sudbinu svijeta posve uzeti u svoje ruke. Kada čovjek uzima sudbinu svijeta u svoje ruke, nastaje totalitarizam. No svijet ne spašavaju ideologije, nego okretanje živome Bogu, koji je naš Stvoritelj i jamac naše slobode. (Ratginger). Sadašnje stanje svijeta ponukalo je papu Benedikta XVI. da ovu godinu proglasi Godinom vjere. U dokumentu koji nosi naslov "Vrata vjere" lako se može iščitati kako se radi o ozbiljnom i dubokom razlogu, a to je: duboka kriza vjere koja se očituje u oslabljenom žaru, svjedočenju i življenju vjere. Papa želi da se ponovno otkrije put vjere. Potrebno je jasno obnoviti jasnu svijest o svojoj vjeri, oživjeti je i pročistiti, potvrditi i ispovjediti poput apostola Pavla koji kaže: "Znam kome sam povjerovao".
Najvažniji dokument u Godini vjere, svakako je "Katekizam Katoličke Crkve". Katekizam između ostalog govorio je o svetosti, tumačeći molitvu "Oče naš", posebno zaziv: "Sveti se ime tvoje". Bog se objavio u svom Sinu Isusu Kristu da uskladimo svoj život prema njegovoj volji i evanđelju, jer ćemo samo tako biti posvećeni.
Stoga je Papa Ivan Pavao II., 29. srpnja 2000. godine pozvao mlade da budu sveti, da sudjeluju u Isusovom božanskom životu. "Krist nas zove da budemo sveti", poručuje Papa i nastavlja: "Pitate me, je li je danas moguće biti svet? Ako bismo računali samo na našu ljudsku snagu, taj bi pothvat izgledao gotovo nemogućim. Naime, dobro poznajete svoje uspjehe i svoje poraze. Ponekad možemo biti obeshrabreni i čak misliti da nije moguće ništa promijeniti, ni u svijetu, ni u nama samima. "
I Papa nastavlja: "Računajte na Krista, vjerujte nepobjedivoj snazi Evanđelja. Mladi svih kontinenata, ne bojte se biti sveci ovog tisućljeća". Da je Papa imao pred sobom katolike vojno- redarstvenih snaga RH on bi jednako rekao: "Na bojte se biti sveti". Braćo i sestre! Da bismo uspjeli ostvariti u sebi kakvu- takvu svetost, potrebna nam je svima molitva, slušanje Riječi Božje, primanje sakramenata, posebno Sv. Ispovijedi i Sv. Pričesti, kako nam to posvjedočiše mnogi i danas svjedoče.
Stoga sam zamolio sve naše vojne i policijske kapelane da obavezno uvedu sv. Misu u vojno- policijske kapelanije, da uvijek nađu vremena za svakoga koji zatraži bilo kakvu duhovnu pomoć, da budu na usluzi posebno u ovoj Godini vjere. Što znači biti svet za jednog katolika vojno – redarstvenih snaga? To znači svjesno obavljati svoje dužnosti u vojsci odnosno policiji i na radnom mjestu. Biti svet znači boriti se protiv svega što nas ponižava kao vjernika i vojnika. Tu svakako spada nedoličan govor, poput psovke, koja je proširena među nama. Spadamo među prve psovače na svijetu, a kažemo da smo katolici. Psovka u obitelji, u društvu, u razgovoru i druženju, stvorila je među nama opću klimu psovke, kojom su zaražena već i djeca. Psovka ima svoj izvor u samome Sotoni, koji je mrzitelj Boga i čovjeka.
Kulture nema bez kulture duha, srca i savjesti. Kultura i nekultura događa se u ljudskom srcu. Stoga je veoma važno naše svakidašnje "izviđanje" srca. Lijepo izražavanje spada u čovjekovu uljudnost, očituje otmjenost duha. Psovka, naprotiv, izraz je sirove duše, nekulturnog duha, makar čovjek nosi i akademski naslov. Psovači ne poštuju Boga ni čovjeka. To je samo jedno od mnoštva drugih područja našega života na kojemu se treba boriti. A to nije uvijek lako. "Nije lako biti kršćaninom", zapisao je blaženi dr. Ivan Merz. Samo snagom Božjom može se učiniti ono što je ljudski govoreći nemoguće. To je svojim propovijedanjem evanđelja želio poručiti sv. Nikola Tavelić. Stoga je bio neumorni propovjednik Kristovog evanđelja, uvjeren da je ono kadro promijeniti čovjeka i učiniti svijet boljim. Stoga molimo: Bože, ti si sv. Nikolu Tavelića proslavio revnošću za širenje vjere proslavom mučeništva. Daj da po njegovom zagovoru nadvladamo sve protivnike života i Kristovom strpljivošću stignemo k Tebi, jedinom pravom životu. Amen.