Danas, 9, svibnja, u Slunju je obilježen Dan Vojne kapelanije „Blaženog Ivana Merza“. Misno slavlje u crkvi „Presvetog Trojstva“ predvodio je vojni ordinarij, mons. Juraj Jezerinac, uz koncelebraciju: dekana karlovačkog Vojnog ordinarijata i vojnog kapelana u Karlovcu, Kamenskom i Slunju, vlč. Vladislava Mandure, dekana karlovačkog Zagrebačke nadbiskupije, fra Franje Tomaševića, dekana slunjskog Gospićko-senjske biskupije, mons. Mile Pecića, vojnog i policijskog kapelana iz Petrinje, don Milenka Majića, vojnog i policijskog kapelana iz Delnica, Ogulina i Rijeke, p. Mirka Vukoje, policijskog kapelana iz Karlovca, vlč. Andrije Markača i župnika iz Cetingrada, vlč. Marijana Ožure.
Homilija biskupa Jurja Jezerinca
{image:2:medium}
Ljudi znaju reći kako su prošla vremena bila bolja. Drugi se opet tuže na sadašnje vrijeme, kao jedno od najtežih. Treba odmah reći da nijedno vrijeme nije bilo do kraja idealno. Isus se susreo sa sličnom situacijom ljudi, koji su očekivali bolja vremena. Da bi nastala preobrazba svijeta, da bi nastalo bolje vrijeme, Isus je dao konkretne upute, posebno svojim učenicima. Takve dvije upute donosi današnje evanđelje u kojem Isus govori o soli i o svjetlosti. Naime, Isus se često služio prispodobama kako bi ljudi što bolje razumjeli njegovu poruku. Započinje riječima: “Vi ste sol zemlje“ (Mt 5,11). Kao što sol čuva hranu od raspadanja takvi trebaju biti Isusovi učenici. Oni bi trebali unositi u život zdravu hranu. No, svaki život nije pravi život. Ima promašenih života. Život je, gledan s Božje strane, itekako dragocjen. Isus Krist je umro za nas radi nas i radi našega spasenja i pozvao nas je da živimo život koji je dostojan čovjeka. Isus dalje nastavlja: „Ako sol obljutavi čime će se ona osoliti?“. To drugim riječima znači ovo: Ako neki očekuju bolje dane, trebaju biti nalik na zdravu sol, nalik na sunce koje grije, ne očekujući od drugih da to učine nego nastoje u tom pravcu doprinijeti svojim životom. Kao što sol, koja je vrlo dobra u sebi, može postati bljutava tako i život ljudi može biti daleko od onoga što bi trebao biti.
Najgora varijanta jest kada čovjek zaboravi na svoje dostojanstvo. Već je papa Leon XIII rekao: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo. Postao si dionikom božanske naravi, i ne vraćaj se u staru bijedu, i ne živi ispod svog dostojanstva“. U židovskom svijetu sol je označavala i mudrost. Isus želi da svoj život tako osmislimo da zadobijemo božansku a ne ljudsku mudrost. Ljudska i božanska mudrost nisu međusobno oprečne, kako na suči i vaš zaštitnik bl. Merz. Ljudska mudrost ako je plod znanja i iskustva, ona je dobra podloga božanskoj mudrosti. Dok je ljudska mudrost plod učenja i iskustva, božanska mudrost je plod prisnosti, blizine s Bogom i našeg odnosa s Bogom. Zato je blaženi Stepinac molio za dar mudrosti, koja spaja ljudsko s božanskim: „Duše Sveti, daj nam dar mudrosti da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari“. Takvu je mudrost tražio blaženi Ivan Merz.
Isus nam daje i drugu pouku te govori: „Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud nego na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (Mt 5, 14-15). „Vi ste svjetlost svijeta“, poručuje Isus svojim učenicima. Drugim riječima, kao da im želi reći: Vi već imate svjetlo u sebi, jer ste povjerovali. I nastavite i dalje podržavati to svjetlo vjere kako bi obasjavalo prostore u kojima živite i djelujete. Isus završava riječima: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela, i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5, 16).
Kršćani su u prvom stoljeću bili posebno prepoznatljivi. Prvi puta su bili nazvani kršćanima u gradu Antiohiji. Sv Luka piše: „U Antiohiji su najprije učenici nazvani kršćanima“ (Dj 11, 26).
Braćo i sestre! O Isusovim riječima „Vi ste sol zemlje… vi ste svjetlo svijeta“, razmišljao je blaženi Ivan Merz.
{image:3:medium}
Tko je zapravo Ivan Merz? Rođen je 1896. godine u Banja Luci. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj ali bez posebne kršćanske podloge. Izrastao je u liberalnoj sredini. Najzaslužniji za njegovu vjeru bio je dr Ljubomir Maraković (moj nekadašnji profesor). Slika, koja prikazuje blaženog Ivana Merza iznosi neke elemente njegovog života. Vidimo da je Merz bio mlad čovjek u odjelu s kravatom. Merz nije bio svećenik nego laik – vjernik koji je živio u svijetu, imao je svoje zanimanje. Bio je profesor francuskog i njemačkog jezika i književnosti. Predavao je predmete koji nemaju izravne veze s vjerom. S jedne strane jedan od ljudi u svijetu, a s druge strane čovjek svetosti. Slikar ga je naslikao s knjigom u ruci. Knjiga je bila uvijek znak učenosti, kulture i znanja.
Naš blaženik je posjedovao široko znanje, služio se čak sa 10 jezika. Živio je samo 32 godine. On je svojim znanjem pokazao da se vjera i znanost međusobno nadopunjavaju i da se nikako ne protive jedna drugoj. Merz je bio čovjek duboke ljubavi prema Crkvi i papi. Slikar ga je prikazao kako drži u ruci tri crkve: banjalučku, zagrebačku katedralu te baziliku Sv. Petra u Rimu. To su tri mjesta njegovog duhovnog dozrijevanja. Ljubav prema Crkvi često je bila prisutna u njegovim predavanjima. Kad su ga pitali zašto toliko ljubi Crkvu i Papu, odgovorio je: „U Crkvi vidim jasnu sliku Krista Spasitelja, a u papi vidim Kristovog nasljednika.
On je jednostavno živio Isusov život s Crkvom i u tome mu je bila snaga. Merz je javno svjedočio svoju vjeru Danas se često ističe da je vjera privatna stvar.
Papa Franjo je nedavno rekao da vjera ne može biti privatna stvar i treba je tako živjeti da bude vidljiva, poput svjetla o kojem govori Isus u evanđelju. Ima ljudi koji žive svoju vjeru unutar stana, koji povremeno dolaze na sv. misu. Može li se očekivati od takvih ljudi da budu sol ovom društvu, svjetlo kojim će prosvjetljivati suvremeni svijet, kulturu i društvo u cjelini? „Katolička vjera je moje životno opredjeljenje“, piše Merz. Kad je umro, mladi su mu donijeli vijenac na grob s vrpcom na kojoj su bile napisane riječi „Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu“.
Merz je postao svjetlo i sol svome vremenu. On je to postigao Božjom snagom, služeći se duhovnim oružjem, o kojem govori apostol Pavao, a to su: vjera, molitva, sakramenti, posebno sakrament euharistije i ispovijedi. Kao gimnazijalac napisao je u svom Dnevniku: „Pričest je izvor života“. Sveti papa Ivan Pavao II proglasio je Merza blaženim u Banja Luci i rekao je za njega: „Želim vam dati Ivana Merza kao svjedoka Kristova i zaštitnika , a istodobno suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima.“
Papa Benedikt XVI uvrstio je Merza među 18 najvećih svetaca Katoličke Crkve kao uzora euharistije (Sacramentum Caritatsis 94). To je veliko priznanje svetosti Ivana Merza, ali i priznanje Crkvi u Hrvata što je imala u svojoj sredini takvog čovjeka, te poticaj svim hrvatskim vjernicima da još bolje upoznaju blaženog Ivana Merza i njegovu poruku koju nam Bog šalje preko njega.
Merz nije bio samo profesor nego prije toga i vojni časnik. 1916 godine odlazi na talijansku frontu. Rat je teško proživljavao. To se posebno vidi iz njegova Dnevnika. Gledajući često smrt u oči Merčev se nazor na svijet produbio. Pod kraj rata pisao je svome ocu: „Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogočemu što ne bi inače nikada spoznao. Želim biti što prije slobodan i urediti svoj život prema onome sto sam spoznao da je pravo“. Razmišljajući o tajni života i smrti, misao na vječnost stalno ga je pratila. Boravkom na bojištu, svakodnevno suočen s trpljenjem i smrću, te prosvijetljen milošću Božjom, potpuno je promijenio svoj pogled na svijet. Jedine zadovoljavajuće odgovore na sva temeljna životna pitanja našao je u kršćanskoj vjeri. Evo nekih njegovih misli: Život nije uživanje, nego žrtva. Treba sve sile ovoga života usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji. Upotrijebimo sve naše energije da spasimo svoje duše i što više duša naših bližnjih.
S tim u vezi postavlja se danas ono živo pitanje, koje je postavio papa Benedikt XVI: „Gdje se nalaze sile koje mogu ozdraviti Europu i svijet“, i odgovara: „Samo ako učinimo da Bog uđe u svijet, zemlja se može rasvijetliti i svijet može biti čovječan (Ratzinger, Europa – njezini sadašnji i budući temelji, str. 119.). Toga je bio svjestan i blaženi Merz. On je na jednom sastanku studenata rekao: „Baza našega života mora biti preporod u Kristu“. Stoga je nastojao biti svjetlo u tami svijeta, biti sol u zagađenosti društva. Nije li to poziv nama danas, u ovom našem vremenu: biti sol i svjetlo u našem vremenu i društvu. Neka nam svojim zagovorom pomogne zaštitnik naše kapelanije bl. Ivan Merz. Amen.