U Makarskoj je proslavljena 17. obljetnica Dana Hrvatske ratne mornarice. Slavlje je započelo euharistijom za Domovinu koju je u makarskoj katedrali sv. Marka predvodio vojni biskup mons. Juraj Jezerinac u zajedništvu s generalnim vikarom mons. Josipom Šantićem, vojnim kapelanima u HRM-u i mjesnim župnikom.
Homiliju inspiriranu Pavlovom poslanicom Korinćanima održao je mons. Šantić. Pokušao je ocrtati stanje u lučkom gradu Korintu iz Pavlovog vremena. „Pavao je svjestan opasnosti lučkoga grada gdje se ne puštaju dublji korijeni, gdje je život pun dinamike ali i lepršavosti i na ostavlja dubljeg pozitivnog traga u životu zbog svoje nestalnosti i življenja prema ‘etici situacije’“. Zbog toga „tim stanovnicima lučkog grada želi obratiti pažnju na nešto više, na više darove. Što se to izdiže iznad onog prosječnog, pojesti, popiti, zadovoljiti se? Koji je za Pavla najizvrsniji put koji premašuje govor svih jezika ljudskih i anđeoskih? Pavlov je odgovor veoma jednostavan ‘ljubav’“. U strahu da krivo ne razumiju poruku on ju definira te stvara „hvalospjev ljubavi“. Propovjednik se u jednom trenutku pita nije li to „tvrd govor“ i je li moguć te da li ga je itko živio u povijesti. „Ako se suočimo sami sa sobom, ako s odgovornošću preletimo vrijeme našeg života, onda ćemo iznaći da smo i mi koji danas stojimo u ovoj katedrali svjedoci takve ljubavi. Nije li svako novorođeno dijete svjedočanstvo velikodušnosti, dobrostivosti, ne nadimanja, ne traženja svoga naših roditelja. Nije li upravo naša sloboda pokazatelj da su naši branitelji koji su bili spremni izginuti poput Zrinskog na Sigetu znak da je bilo ljudi i da ima ljudi i danas koji su živjeli i koji žive ovaj zanos ljubavi“.
„Pavao je svjestan je da je dijete u razvoju prema zrelosti egoistično no očekuje da ćemo tako raditi na sebi da sa odraslošću odbacimo ono što je djetinje. Inače postoji opasnost da ostanemo nezrela djeca o kojoj govori Isus u evanđelju, djeca koja nemaju svog stava nego se poput mališana priklanjaju onome što im u pojedinom trenutku godi“.
„Tko se danas ne sjeća onih postojanih vojnika marinaca na Novigradskom Ždrilu, na Velebitu, na mnogim mjestima gdje se je vojska HRM oprla zlu. Nije li to bilo življenje ljudske i kršćanske zrelosti naši momaka – branitelja koji i ne poznavajući doslovno riječi hvalospjeva ljubavi sv. Pavla živjeli su tu velikodušnost, dobrostivost, to ne hvastanje, pristojnost, to jednostavno rečeno sebedarje“. „To su oni naučili od roditelja u obiteljima koje su bile velikodušne u darivanju života. Iz takvih obitelji rasla je hrvatska obrambena snaga, iz takvih obitelji raste i HRM i budućnost Hrvatske. I zato, u godini Svetoga Pavla pokušajmo povjerovati da je moguć život po ljubavi, da je moguće ostvariti vrednote za bolje sutra za naraštaje koji dolaze. Neka hvalospjev ljubavi bude prisutan u našim obiteljima u odnosu supružnika, neka bude putokaz u prihvaćanju potomstva koje će se odlučiti i na časni poziv hrvatskog mornara, neka nam ove riječi svetog Pavla budu geslo i u međuljudskim odnosima na radnim mjestima, u skučenosti brodova gdje smo usmjereni jedni na druge, neka ove riječi budu znak naše ljudske i kršćanske zrelosti“.
Sutradan, 18. rujna na makarskoj rivi bilo je svečano postrojavanje i dodjela promaknuća, nagrada i pohvala u prisustvu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, ministra obrane Branka Vukelića, načelnika GS OS RH Josipa Lucića, zapovjednika HRM Antu Urlića, generala, admirala, visokih časnika i brojnog puka.
Dan Hrvatske ratne mornarice slavi se na spomen bitke kod Makarske 18. rujna 887. godine kada su hrvatski mornari na čelu s knezom Branimirom u podnožju Biokova nanijeli Mlečanima katastrofalan poraz. Na istočnoj obali Jadrana u 9. stoljeću trajao je proces osamostaljivanja sklavinija, odnosno slavenskih država koje su dotad bile pod vrhovnom vlašću Franačke ili Bizanta. Najjača od tih država bila je mlada kneževina Hrvatska, koja je pod knezom Branimirom učinila snažan vanjskopolitički zaokret, stavivši se pod izravnu zaštitu pape. Jedna od težnji Hrvatske u 9. stoljeću bio je i izlazak na Jadran, u čemu se izravno sukobila s interesima vitalne pomorsko-trgovačke republike Venecije. Poznati su sukobi hrvatskoga kneza Domagoja s Mlečanima, kada je ratoborni hrvatski knez stekao naziv najgoreg kneza Slavena. Međutim, osamdesetih godina 9. stoljeća, za Branimirova vladanja, Mlečani dobivaju još jednog protivnika svoje težnje za potpunom vlašću nad jadranskim bazenom. To je bila Neretvanska država, mala i neovisna hrvatska kneževina, rasprostranjena u delti Neretve i po obližnjim dalmatinskim otocima. Neretljani su desetljećima prkosili moćnoj Veneciji. Stoga je još u siječnju 880. dužd Urso Patricijak obnovio ugovor s franačkim kraljem Karlom III. Debelim o savezu protiv Slavena, tj. hrvatskih Neretljana. Do sukoba je došlo tek 887. kada ambiciozni dužd Petar Kandijan, kako piše mletački ljetopisac Ivan Đakon, podiže 12 brodova u rat protiv Neretljana. U početku je dužd imao uspjeha: izvor kaže da je uništeno pet neretvanskih brodova, ali ubrzo, 18. rujna 887., Neretljani silovito uzvraćaju. U potpunosti je razbijena mletačka vojska i flota, a i sam dužd Kandijan je poginuo. Čak je i njegovo tijelo ostalo u rukama Neretvana, tako da ga je venecijanski tribun Andrija morao ukrasti da bi ga pokopao u stolnoj crkvi u gradu. Ta je bitka umnogome promijenila mogući tijek povijesti jadranske obale. Sve do kraja 10. stoljeća Hrvati žive u miru s Mlečanima, koji čak plaćaju i godišnji danak hrvatskomu vladaru.