Crkva svete Bernardice, Lurd, 14. svibnja 2022.
„Onda se pomoliše … baciše kocke i kocka pade na Matiju“
Dj 1,15-17.20-26; Ps 113,1-8; Iv 15,9-17
Draga braćo i sestre,
danas slavimo svetog Matiju apostola, koji je „pribrojen jedanaestorici apostola“ na mjesto Jude koji bijaše apostol, ali se sâm isključio iz apostolskoga zbora zlim odabirom i lošim postupcima. „Bijaše vođa onima što uhvatiše Isusa“ (Dj 1,17). Čitanja u svetoj misi, prvo iz Djela apostolskih i drugo – evanđeoski ulomak petnaestog poglavlja Ivanova evanđelja – govore o dva Božja izbora, o dvije vrste odluka koje izlaze iz Božjeg srca. Drugim riječima, radi se o dvije vrste poziva koja izlaze iz dubine Božjeg bića.
1. Prva Božanska odluka odnosi se na opći, univerzalni poziv, kojeg opisuje Evanđelje. Taj se poziv odnosi na sve ljude. Govori nam o pozivu svakog čovjeka. Govori nam o onome što je najdublja zbilja u čovjeku, Božji poziv čovjeku na puninu života, Božji poziv čovjeku na „puninu radosti“. U središtu Božje ljubavi je sâm čovjek. Sam Bog je Ljubav i hoće da i mi budemo dionici te Ljubavi. To Božje htjenje, Božja volja i želja da svi mi budemo dionici Božje ljubavi – jest Božji poziv čovjeku. Krist je Put ostvarenja tog poziva. „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15, 9) poručuje nam Gospodin u današnjem Evanđelju. Kristovo poslanje je uvođenje čovjeka, uvođenje svakog od nas u samu Božju Ljubav, u ljubav kojom Otac ljubi Sina i Sin ljubi Oca – a to je sam Božanski život.
Kristovo poslanje je izričaj te neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Krist je Božja ljubav za čovjeka, Božja ljubav i to do kraja za čovjeka. „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15, 15). Ovo „sve što sam čuo od Oca svoga“ a što nam je Krist priopćio, jest upravo Njegova ljubav do kraja za svakoga od nas. Put ostvarenja našeg poziva kojeg je svaki od nas primio, jest upravo on sâm – Krist, jest nasljedovanje Krista. On je model koji nam je dan, po Njemu se ravnamo, On je naš kompas i vodič, On je naš Put: Po Njemu hodimo ako se držimo njegova nauka, ako se držimo Njegove poruke i Njegovih zapovijedi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15, 12). Po tom nasljedovanju bivamo sudionici Božje ljubavi, po tom se ostvaruje naš istinski poziv čovjeka, na taj način postajemo, bivamo istinska djeca Božja.
2. Druga Božanska odluka odnosi se na posebni, specifični osobni poziv svakog od nas. Uz onaj opći poziv, Bog poziva svakoga od nas da taj poziv živimo, svatko od nas, na naš specifičan, osoban, neponovljiv način „da bude s nama svjedokom njegova uskrsnuća“ (Dj 1, 22). Kao što je, nakon što se pomoliše (Dj 1, 23-25) kocka pala na Matiju, tako je „pala kocka“ i na svakoga od nas: na mene da budem biskup, na tebe da budeš svećenik, vojnik, policajac, otac, majka obitelji… Na ovog da se rodi u ovoj sredini i okruženju, a onoga drugog da se rodi u onoj drugoj sredini, u ovoj ili onoj obitelji, jeziku, kulturi…. Svaka ta kocka je izbor Božje volje, Božjeg htjenja, koje nam želi samo ono što je za nas najbolje. Ta Božja kocka nije kocka koja vodi u propast, nego kocka koja vodi u sreću, u smisao, radost, u puninu života i puninu svakog smisla. Bog kad bira, kad baca kocku – baca ju da čovjeka usreći, da ga usreći u ovom životu, ali i za svu vječnost (Iv 15,11). Bogu je svaki čovjek dragocjen, On se s njime ne igra, kako se to, nažalost, znaju moćnici ovoga svijeta poigravati s čovjekom i njegovim životom.
Bog se ne igra s čovjekom, kako bi na koncu te igre bio gubitnikom, nego se njime „igra“ uvodeći njegov život u svoj život, njegovu sudbinu u svoju sudbinu, njegove želje u svoju veliku želju. Božja je želja da čovjeka spasi i da ga učini autentično sretnim, „da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). Božja kocka za čovjeka je ono najbolje za čovjeka! Budimo, dakle, draga braćo i sestre, zahvalni Bogu na svakom „broju kocke“ koja me dopala, jer znam da je onaj broj koji me na toj kocki dopao, najbolji broj za mene. Nije važno koji nas je broj dopao, nego je važno da budemo vjerni pozivu u tom broju. Judu je dopao broj apostola (Dj 1, 17), ali se iznevjerio tom pozivu postavši Kristovim izdajnikom.
3. Konačno, draga braćo i sestre, kad Bog bira, kad Bog „baca kocku“ to je uvijek dar – ali to je i poslanje. I svakog od nas, poput Apostola Matije, Gospodin pribraja među svoje da bi nas poslao, da i mi budemo njegovi apostoli. Kamo nas to Gospodin šalje da budemo njegovi apostoli? Šalje nas u ovaj svijet, u ovaj konkretni svijet, među ove konkretne ljude, u moju konkretnu svakodnevnicu… Tu sam pozvan posvjedočiti svoju vjeru u Krista, svoje povjerenje u Njega i njegove izbore za mene. Tu sam pozvan biti Njegovim svjedokom. Tu sam pozvan, kao Njegov svjedok, druge privoditi Kristu, pomoći im da i oni budu Njegovi, ili – barem – da budu malo više Njegovi. To je poslanje svih nas kršćana. Tako ćemo onda na najbolji način opravdati Božji izbor kojim nas je izabrao, povjerenje koje nam je ukazao, ljubav kojom nas je ljubio i ljubi.
4. Ovdje u Lurdu ne možemo, a da se ne divimo dvama divnim primjerima za naš kršćanski život.
Prvi primjer je primjer Blažene Djevice Marije, ponizne Božje službenice. Ona je na najizvrsniji način bila pozvana da sudjeluje u poslanju Isusa Krista i ona je jedina od ljudi u punini bila vjerna Božjem pozivu i poslanju koje joj je Bog povjerio.
Drugi primjer je onaj svete Bernardice. Ona je, premda malena, slabašna i krhka, bila izabrana Božjom „kockom“ i dobila veliko poslanje koje je ponizno i vjerno živjela. I ona mu je vjerno odgovorila i ispunila svoju misiju. Unatoč svemu!
Molimo se, draga braćo i sestre, na ovom svetom mjestu, Blaženoj Djevici Mariji, Gospi Lurdskoj da nam po zagovoru svete Bernardice udijeli milost vjernosti i ustrajnosti na putu vjere – da budemo Njegovi prijatelji, Njegovi svjedoci, Njegovi apostoli u ovom našem svijetu. Amen.