Na Dušni dan, u četvrtak 2. studenoga, vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan služio je svetu misu zadušnicu u crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, za sve poginule i preminule hrvatske branitelje, sve vjerne mrtve. U koncelebraciji s biskupombili su generalni vikar Vojnog ordinarijata don Marko Medo, župnik Župe Duha Svetoga don Pejo Orkić, biskupski vikar za pastoral MORH-a i OS RH don Slavko Rajič, biskupski vikar za pastoral MUP-a vlč. Frano Musić i drugi vojni i policijski kapelani. Na misi je posluživao đakon don Ivo Šokčić.
U misnom slavlju sudjelovali su državni tajnik Ministarstva obrane Branko Hrg, državni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja Špiro Janović, načelnik Glavnog stožera OS RH admiral Robert Hranj, glavni inspektor obrane general pukovnik Drago Matanović, zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta general bojnik Slaven Zdilar, načelnik Personalne uprave GS OS RH brigadni general Ivan Zelić, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za potporu brigadni general Ivan Raos, ravnatelj Uprave za ljudske potencijale pri Ministarstvu unutarnjih poslova Željko Prša, zamjenici glavnog ravnatelja policije Jozo Šuker i Damir Barić, načelnik Uprave za javni red i sigurnost Dragan Tokić, načelnik Uprave za posebne poslove sigurnosti Miljenko Radnić, načelnik Policijske akademije Josip Ćelić, ostali predstavnici i pripadnici policije, časnici i pripadnici Hrvatske vojske, hrvatski branitelji, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, obitelji poginulih i nestalih branitelja, župljani Župe Duha Svetoga. Liturgijsko pjevanje predvodile su klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“ i policijska klapa „Sveti Mihovil“.
U propovijedi je msgr. Bogdan rekao: „Commemoratio Omnium Fidelium Defunctorum (Spomen svih vjernih mrtvih) seže doslovno do samih početaka kršćanstva. Prvi kršćani su preuzeli od grčko-rimske kulture običaj pohoda grobljima, iskazivanje poštovanja pokojnicima, ali su odbacivali obredna naricanja i gozbe na grobovima. U Rimskome carstvu groblja su bila povlaštena mjesta na koja nisu ulazile ni vojska ni policija, pa su u vrijeme progona groblja bila najsigurnija – ‘zaštićena’ mjesta za okupljanje kršćana. I to je razlog da iz ranoga kršćanstva upravo na grobljima nalazimo sačuvane mnoge tragove kršćanske prisutnosti i religioznosti. Godišnji spomen svih vjernih mrtvih u Katoličkoj crkvi ustalio se početkom 11. stoljeća na drugi dan mjeseca studenoga, najprije u samostanima klinijevske reforme u Francuskoj. Ubrzo se proširio po cijelome svijetu.“
„Pred tajnom smrti. Ništa u ljudskome životu nije sigurno kao smrt. U našoj svakodnevnici, o smrti ne želimo govoriti, razmišljati. Tu temu odgađamo za neko drugo vrijeme, prostor i okolnosti. Suvremena medicinska dostignuća, napredak znanosti, održavanje higijene ljudskog tijela i života odgađaju trenutak smrti. Ipak ona je neizbježna i sasvim je razumljivo da taj trenutak želimo što bezbolnijim, vedrijim. Željeli bi jednostavno zaspati i ne probuditi se više, ili bi željeli brzu i iznenadnu smrt bez velikih tegoba i patnji. Duhovni oci i učitelji trenutak prijelaza u vječnost drže najvažnijim u ljudskome životu i nikako ne žele da on čovjeka iznenadi. Žele umrijeti pomireni s Bogom i ljudima, obilježeni i osnaženi sakramentima vjere, okruženi obiteljskom pažnjom, ljubavlju i molitvom. U tome smislu nastale su pobožnosti i razne molitve koje se i danas njeguju za ‘sretnu smrt’. ‘Memento mori’ – Sjeti se da si smrtan! Tako su se međusobno pozdravljali rimski generali pobjednici i to je prihvatila i stara kršćanska duhovnost. ‘Memorare novissime!’ – Sjeti se posljednjih stvari! – zapisao je u kamenu hrvatski pjesnik Petar Hektorović u svome ljetnikovcu Tvrdalj u Starome Gradu na otoku Hvaru.“
Biskup je rekao o smrti da je ona „trajna i neizbježna činjenica za svako ljudsko biće. Njezino polagano očitovanje kroz bolest i starost, njezina brutalna prisutnost u raznim nezgodama i katastrofama, njezino očitovanje u svemu što je negiranje života, jedan je od najdubljih problema ljudske egzistencije, najveća nepoznanica ljudskoga života. I to je stvarnost koju živimo svaki dan i na svakome mjestu.“ Za život, pak, biskup je istaknuo da on, prema kršćanskoj viziji svijeta, predstavlja „trajni ispit zrelosti, provjeravanje vjernosti i naučenog gradiva. Jer neizostavno će doći trenutak konačne provjere, suda i prosudbe, kod Gospodina. Stoga je veliki upitnik što svakodnevno radimo i što zapravo u životu učimo da bismo na konačnome sudu „položili ispit zrelosti“ pred samim Gospodinom.“
Biskup je na kraju propovijedi podsjetio na Kristov nauk da je smrt prijelaz „iz staroga u novo, iz života kroz smrt u život. Smrtno treba ustupiti mjesto besmrtnome, prolazno neprolaznome, vremenito vječnome. Razgradnja staroga služi izgradnji novoga, a nadolazeće baca snagom svoga svjetla u sjenu sve ono što je bilo zemaljsko i prolazno. Život je uvježbavanje za susret s Gospodinom. Za takav početak u životu nikada nije kasno.“
Nakon mise zajedničko izaslanstvo Ministarstva obrane, Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva unutarnjih poslova položilo je vijenac i zapalilo svijeće kod spomen obilježja „Pieta Croatica“. Biskup Bogdan je predvodio molitvu za pokojne.