Vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan je na 128. obljetnicu smrti dr. Ante Starčevića, 28. veljače 2024., predvodio sv. misu u zagrebačkim Šestinama gdje se nalazi i grob Oca Domovine.
Prije euharistije, brojna su izaslanstva položila vijence i zapalila svijeće na grobu dr. Ante Starčevića. Sv. misa je služena u prostorima DVD-a Šestine, budući da je šestinska župna crkva sv. Mirka još uvijek u obnovi poslije potresa. U koncelebraciji s biskupom bio je šestinski župnik vlč. Robert Šreter i drugi svećenici.
Pozdravljajući prisutne vjernike i svećenike na početku misnoga slavlja, biskup Bogdan spomenuo se svog prvog dolaska u Šestine u svibnju 1973. godine kada je kao gimnazijalac Splitskog sjemeništa u sklopu maturalnog putovanja posjetio i grob dr. Ante Starčevića. Biskup je napomenuo kako mu se to duboko urezalo u pamćenje jer ono je bilo vrijeme poslije pada Hrvatskog proljeća i vrijeme teških pritisaka i progona u Hrvatskoj. Naši odgojitelji sjemeništaraca su unatoč svemu tome znali mudro postupati i usađivati istinske ljudske, kršćanske i domoljubne vrijednosti u duše i srca svojih učenika.
Biskup je propovijed temeljio na misnim čitanjima od srijede drugog korizmenog tjedna. Na početku se osvrnuo na prvo čitanje toga dana, preuzeto iz knjige proroka Jeremije (Jer 18,18-20): „Premda ova starozavjetna knjiga nema autobiografsku nakanu, ona plastično opisuje karakter i narav autora – Jeremije. Knjiga je potresno svjedočanstvo prorokova duševnog stanja i nutarnjih kriza kroz koje je prolazio. Bog ga je pozvao na proročku službu trinaeste godine vladanja kralja Jošije. Bilo je to 626. g. pr. Kr., a Jeremija je rođen oko 650. g. pr. Kr, u svećeničkoj obitelji… Živio je u tragičnome razdoblju kada se pripremalo i dovršilo uništenje Judejskoga kraljevstva. Jeruzalem je u njegovo vrijeme osvojen, Hram spaljen, a stanovništvo odvedeno u izgnanstvo, otišlo u izbjeglištvo! Jeremija međutim nikuda ne odlazi, nego izabire teži dio. Ostaje sa svojim narodom, zgaženim i porobljenim ostatkom Izraela. Kako se povijest ponavlja! Prorok Jeremija je neumoran! Opominje svoj narod, poziva na slogu, jedinstvo, pokazuje – upire prstom u uzroke nevolja, prokazuje zlo među svojim sunarodnjacima, nagoviješta, pretkazuje propast Jeruzalema. Vojska ga je optuživala da širi malodušje, a vlasti su ga progonile i zatvarale.“
Drama Jeremijina života nije samo u previranjima i burnim događajima u kojima je i sam sudjelovao, nego i u njemu samome: „Plahe naravi, nježne duše bio je poslan da ‘istrijebljuje i ruši, da zatire i ništi’ (Jer 1,10). Bio je željan mira a stalno se morao boriti, protiv svojih vlastitih sunarodnjaka, njemu bliskih i poznatih ljudi, protiv kraljeva, svećenika, lažnih proroka… Razdiran je poslanjem kojeg nije mogao izbjeći (usp. 20,9). Njegovi razgovori s Bogom puni su nutarnje boli: „Zašto je moja bol bez prebola?“ (15,18) Svo ovo trpljenje očistilo je njegovu dušu i otvorilo je za druženje s Bogom. Obraća se Gospodinu u strahu od smrti jer ga njegovi neprijatelji planiraju ubiti: ‘Ti me zavede, o Gospodine, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.’ (Jer 20, 7ss) Tužaljke koje, zajedno s drugim ispovijestima čitamo u istom poglavlju čine tzv. priču o ‘Jeremijinom muci’ sedam stoljeća prije Kristove muke. Svojevrstan su navještaj Isusove muke i patnje!“
Tumačeći evanđelje dana (Mt 20,17-28) u kojem Isus po treći put nagoviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće, a majka apostola Jakova i Ivana traži prva mjesta za svoje sinove, biskup je rekao: „Zahtjev za prvim mjestima u Kristovom budućem Kraljevstvu o kojem je često govorio, otkriva dvije stvari: da su apostoli, kao i svi njihovi suvremenici, očekivali političkog Mesiju sa svjetovnom moći i kraljevstvom; da im je, posve promakla Isusova najava da će on morati proći kroz muku i smrt, makar i bio na kraju ovjenčan slavom uskrsnuća. Ništa nisu razumjeli. Trebalo je još puno učiti. Isus ne propušta ni ovu priliku da pouči dvanaestoricu, buduće vođe i stupove svoje Crkve, o službi koju će obnašati u zajednici. Još jednom razbija konvencionalni kalup: ‘Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.’ (Mt 20, 25-27) U kršćanskoj zajednici autoritet i odgovornost, čak i solidarnost moraju biti sinonimi za raspoloživot za služenje. Među nama koji slijedimo Krista ne smije biti mjesta autoritarnosti, ambiciji i želji za moći. Sve to razbija naše duhovno crkveno zajedništvo. Stoga Isus također osuđuje, barem implicitno svako izjednačavanje Crkve i kraljevstva Božjega sa sustavima moći i vlasti. Isus suprotstavlja dva dijametralno suprotna stila vlasti i suživota: zapovijedanje dominacijom ili slobodno služenje.“
Biskup se potom osvrnuo na život i djelo dr. Ante Starčevića rekavši kako je živio “u vrlo složenim društvenim prilikama i burnim vremenima nacionalne i europske povijesti, uokviren je u prostor i vrijeme od Velikog Žitnika kraj Gospića gdje je rođen (23. svibnja 1823.) i Zagreba gdje je preminuo na današnji dan 1896. godine. I on potječe iz svećeničke obitelji. Stric mu je bio ugledni svećenik, a i sam je neko vrijeme bio na putu prema svećeništvu.“
U tom kontekstu biskup je citirao izvadak iz Starčevićeve oporuke: „Kod sprovadjanja zabranjujem svaki sjaj, kano glasbu, pevanje, zvonjenje, vience itd. ter se moje telo ima opraviti u prostu nepomazanu dervenu škrinju, pa po jednomu vrednomu duhovniku rimske cerkve, i po njezinu obredu zemlji predati. Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živeti u sladkoj uspomeni naroda hervatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u delih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.“ Da Starčević doista živi u uspomeni hrvatskoga naroda, složio se biskup istaknuvši kako je svijest i poštovanje prema ovom izuzetnom čovjeku i dalje prisutno u nama. Zagreb i Hrvatska je i danas došla Starčeviću na grob.
Naglasivši značenje dr. Ante Starčevića za hrvatsku državu, biskup Bogdan je citirao i dr. Franju Tuđmana: „Posebno značenje sve do naših dana imaju Starčevićevi tekstovi u kojima upozorava na hrvatske ljude koji nisu razumjeli bit političke sudbine vlastitoga naroda i time ga neprestano stavljali u okvire tuđih političkih interesa. Dosljednost i čvrstina u promišljanju i promicanju hrvatske državnosti i narodne samobitnosti, učinili su dr. Antu Starčevića utemeljiteljem samobitne ideje o hrvatskoj nacionalnoj neovisnosti… Nije slučajno što je i današnja suverena i samostalna Hrvatska našla jedno od svojih najvažnijih izvorišta u djelu Oca Domovine, temeljeći svoj program, osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije, između ostalog, i na starćevićanskom hrvatskom povijesno državnom pravu.“
Na obilježavanju je sudjelovalo više stotina vjernika koji su došli iz svih krajeva Hrvatske. Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva Sljeme Šestine. Foto: IKA/ preuzeto sa mrežne stranice.
