{image:1:medium}
Na blagdan sv. Fabijana i Sebastijana, 20. siječnja 2016., Vojna kapelanija "Sv. Sebastijan" u Đakovu proslavila je dan svog nebeskog zaštitnika. Misno slavlje u kapeli đakovačke vojarne "Dračice" predvodio je biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji p. Dragana Majića, vojnog kapelana u Đakovu, p. Željka Rakošeca, policijskog kapelana u Osijeku i vlč. Ante Mihaljevića, vojnog kapelana u Osijeku.
Homilija mons. Jurja Jezerinca
Sveti Sebastijan bio je vojnik, zapovjednik rimske carske straže. Zbog njegovog i junački podnesenog mučeništva njegovo štovanje bilo je veoma popularno u prvim stoljećima kršćanstva, pa i danas, o čemu svjedočite i vi svojom prisutnošću.
Odlomak evanđelja, koji smo upravo slušali, spada među najznačajnije Isusove govore što ih je održao, šaljući svoje učenike da naviještaju evanđelje. Isus nije obećao svojim učenicima bezbrižnu budućnost, štoviše, upozorio ih je da će doživjeti sličnu sudbinu, kao i On; da će tijekom propovijedanja nailaziti na otpor i progonstvo. Taj je progon vjere trajao sve do cara Konstantina, koji je dao slobodu kršćanima, poznatim Milanskim ediktom 313. godine.
Isus u današnjem evanđelju poručuje svojim učenicima: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt 10, 23). Čovjek ima tijelo i dušu. Tijelom je povezan s ljudima, a duša je nositelj vječnosti. Ona je počelo osobnosti. Sama fizička smrt nije znak konačne pobjede, nego je ona često pobjednički trenutak spasenja. U tom smislu govori Knjiga Mudrosti: „Očima se bezbožničkim čini da oni umiru.. ali oni su u miru“ (Mudr 3, 2).
I nastavlja dalje Isus: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njega njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10, 32- 33). Onaj koji uz cijenu žrtve svjedoči za Isusa Krista, koji se ne stidi svoje vjere, „priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima“ (Mt 10, 32), poručuje Isus. Isus je rekao svojim učenicima da se neka ne plaše, posebno na sudovima, kad ih prozovu zbog njega.
U 2. čitanju čuli smo odlomak Poslanice sv. Petra u kojoj potiče vjernike na ustrajnost u vjeri. Potiče ih da im Isus Krist bude uvijek na srcu, da znaju dati i odgovor svima koji od njih zatraže obrazloženje nade, odnosno vjere njihove, „ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju njihov dobar život u Kristu, budu postiđeni onim čime ih potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo“ (1Pt 3, 16-17).
To je posebno posvjedočio sv. Sebastijan. On je živio u vrijeme cara Dioklecijana, zakletog neprijatelja kršćana. Bio je zapovjednik carske straže. Za vrijeme progona kršćana posjećivao ih je po zatvorima i hrabrio. Kad je car Dioklecijan čuo da je njegov vojnik, a k tome još i zapovjednik straže Sebastijan postao kršćaninom, pokušao ga je odvratiti od kršćanstva, ali uzaludno. Da bi ga do kraja ponizio, odlučio je da ga ubiju vlastiti vojnici. Povezali su ga uza stup i gađali ga strelicama. Misleći da je mrtav, ostavili su ga. Njemu je kasnije pristupila jedna kršćanka, imenom Irena, i povela ga na kućnu njegu, no, on je veoma brzo preminuo od zadobivenih rana.
Kršćani su bili uvijek u svijetu kao kamen spoticanja. Zašto? Jer nastoje živjeti kršćanski. I danas se kršćani omalovažavaju. Pokušajte braniti nerođenu djecu. Ustat će mnoge ženske Udruge, pozivajući se na pravo žene, a da nitko ne postavlja pitanje prava djeteta.
Gledao sam nedavno na internetu potresnu sliku psa koji nježno drži u ustima i nosi tek rođeno dijete, kojega je jedna žena, čim ga je rodila, odbacila od sebe. To je dijete pronašao pas lutalica. Nježno ga je primio ustima donio pred vrata jedne kuće. S nogama je udarao po vratima dok se nije pojavila žena. Zamislite kakav je osjećaj imao taj pas za razliku od čovjeka, od kojega bi se itekako trebalo očekivati, da će ljudski postupiti, tim više, što ima savjest. Čovjek često postupa što životinja ne bi nikada postupila.
Progoni kršćana su uvijek postupali i danas također, posebno u nekim muslimanskim zemljama iz koji su iskorijenjeni, upravo zato jer su kršćani. Među najveće progone Crkve ubrajaju se progoni iz komunistički vremena, posebno u Sovjetskom Savezu i u Kini. Komunistička ideologija u Sovjetskom Savezu osmislila je, na čelu s Lenjinom, posebni program istrebljenja vjere i vjernika. On je naredio likvidaciju svih onih koji se nisu mogli složiti s terorom crvene armije.
Napisao je 19. ožujka 1922. godine: „Mi imamo 99 posto izgleda da usmrtimo neprijatelja udarcem u glavu, da garantiramo pozicije za sebe, i samo za sebe u desetljećima koji dolaze… Sada, kad su putovi prekriveni stotinama tisuća leševa, sada, i samo sada moramo konfiscirati imovinu Crkve žestokom i nemilosrdnom snagom. Tajna policijska izvješća govore da je ubijeno samo u Rusiji 2.691 svećenik, 1.963 redovnika i 3. 447 redovnica.
Od komunističkih progona nije bio pošteđen ni Hrvatski narod. Bilo je ubijeno preko 5oo svećenika, ne uključujući bogoslove, časnu braću po samostanima i časne sestre. Sveukupno oko 600 ljudi.
Suvremena istraživanja redovnika i redovnica o žrtvama komunizma u BiH pokazuju slijedeće nalaze: 115 je redovnika u BiH dalo svoje živote u svjedočenju vjere za Isusa Krista: dva Isusovca i 113 franjevaca, a zatvorenih je bilo oko 205: 12 trapista, 5 isusovaca i 188 franjevca: sestara redovnica 6 ubijenih i oko 100 koje su provele po zatvorima. Nisu bježali od svijeta nego u svim situacijama svakodnevice živjeli u svijetu dijeleći dobro i zlo s povjerenim im pukom, usmjerujući ga Bogu. Bili su tom narodu učitelji i dušobrižnici i branitelji prava ugroženih. Iako ubijani i mučeni, opraštali su sijući tako sjeme blagoslova Božjega za stanovnike te zemlje. Za njih je vjera bila osobni poziv za zajedništvo prijateljstva s Bogom u Kristu“ (Posvećeni život, broj 1. i 2., 2014.).
Sva mržnja okomila se na tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, koji je bio osuđen na 16 godina zatvora. Na jednom mjestu Blaženik je napisao:: „Ako bi se ikada dogodilo da budete suđeni zbog vjernosti Isusu Kristu, radujte se i veselite se, jer Isus trpi u vama.. A kad se s Isusom trpi, onda je lakše“ (Josip Vraneković „Dnevnik“ str. XVI.)
Slaveći danas Sv. Sebastijana, nameće se pitanje: U čemu je bila tajna sv. Sebastijana da je mogao izdržati tako velike muke? To je prije svega njegova živa i djelotvorna vjera u Boga Isusa Krista. To je bilo njegovo duboko iskustvo tako jako da je bio spreman dati i vlastiti život, bude li potrebno. Na njega se može primijeniti riječ knjige Mudrosti: „Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“ (Mudr 3, 8).
I mi smo na kušnji dok živimo na zemlji. Hoćemo li se naći dostojnima? To je najvažnije pitanje. Stoga se preporučimo Bogu da nam po zagovoru sv. Sebastijana udijeli snage da poput njih ostanemo vjerni Bogu, Isusu Kristu.
Neka nas sve prati zagovor i zaštita sv. Sebastijana, zaštitnika vaše kapelanije. Amen.