„Ištite i dat će vam se“

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na misi na početku akademske godine na Sveučilištu obrane i sigurnosti i Hrvatskom vojnom učilištu

srijeda, 9. listopada 2024.

Gal 2,1-2. 7-14; Ps 117,1-2; Lk 11,1-4;

Draga braćo i sestre,

1. U Evanđelju koje smo čuli Isus nas uči kako treba moliti. Učenici ga mole »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« Očito su bili pod snažnim dojmom Isusa koji moli. Promatrali su ga, slušali ga u molitvi, divili mu se. Bili su sigurno duboko dodirnuti njegov načinom, stilom molitve. Još više: njegovim sadržajem. I Isus ih počava molitvi Oče naš. Koliko smo samo puta u našem životu, od naše najranije dobi, molili ovu molitvu? Kako je to samo lijepa i duboka molitva! Kratka, ali neizrecivo lijepoga i dubokog sadržaja. Bog sam, Isus Krist nas je naučio tu molitvu moliti, i ona drugo ne može niti biti doli božanski lijepa i sadržajna!

Moleći „Oče naš“, osjećamo Božji pogled na nama. Riječ  „Otac“ riječ je koju je Isus uvijek izgovarao u snažnim trenucima svojega života: kad je bio ispunjen radošću, osjećajima: „Hvalim te Oče, jer si to objavio malenima“; ili pak plačući, pred grobnicom svojeg prijatelja Lazara: „Hvala ti, Oče, što si me uslišao“, a također u posljednjim trenucima života Isus zaziva Oca.[1]  „Otac zna što nam je potrebno i prije nego ga molimo. Otac nas sluša u skrovitosti, potaji, kao što nam Isus savjetuje da molimo. (…) Otac nam daje identitet djece. Kad kažem „Otac“, dolazim do korijena svojega identiteta: kršćanskoga identiteta i djeteta Božjega, i to zahvaljujući Duhu Svetomu. Nitko ne može reći „Oče“ bez milosti Duha“. [2] Ako je reći „Oče“ prostor molitve, onda je „ozračje“ molitve reći „naš“ – braća smo, obitelj smo.[3]

2. Moleći „Oče naš“ mi izražavamo svoju pripadnost zajedničkom Ocu, a izražavamo i svoju pripadnost jedni drugima. Tako ova molitva, ali i svaka druga molitva stvara naše zajedništvo. Utemeljuje naše zajedništvo. Čovjek nije na ovom svijetu stvoren da bude sam. On sam  kao samac ili osamljenik, ne može opstati. Nužno je potreban nekoga drugoga. Zato svatko od nas najveći dio svojih životnih  aktivnosti provodi ne sam, ili kao samac, nego u zajedništvu s drugima. Čovjek je biće odnosa, relacija, društveno biće, koje živi i djeluje iz primarnog zajedništva s Bogom, unutar mnogostrukih ljudskih skupina, zajednica, od obitelji, društva, vjere, posla, nacije, cjelokupnog čovječanstva, uvijek u povezanosti s ostalim stvorenjima. Ljudski život satkan je od temeljnog odnosa s Bogom, koji mu omogućuje odnos sa samim sobom, s drugim ljudima i s ostalim stvorenjima. Stvoreni na sliku trojstvenoga Boga, ljudi se ne mogu u potpunosti ostvariti kao samodostatni i neovisni subjekti, nego je njihov odnos s Bogom i suživot s drugima značajan čimbenik u njihovu osobnome ispunjenju.[4]

3. Zajedništvo uključuje i kolegijalnost. Mi smo svi ovdje na Hrvatskom vojnom učilištu  na  rasadištu zajedništva, koelgijalnosti. Tako je to na svakom učilištu. Upućenost jednih na druge očituje se ovdje i na međusobnom oslovljavanju: kolegice, kolega. Riječ kolega znači:

1. Drug po učenju ili zanimanju, onaj koji ide s kim u školu, na fakultet ili zajedno radi posao iste struke [moj kolega; moje kolege; moji kolege su došli; moje kolege su došle]; suradnik

2. Riječ kojom se (međusobno) oslovljava u nekim zanimanjima [kad kažemo npr: izvolite kolega!]

3. U akademskim krugovima pak obraćanje starijega mlađemu (asistent, docent i profesor obraćaju se studentu ili međusobno; ne i obratno)  oslovljavanje ravnopravnih (student – studentu).[5]

Naslov kolega izvodenica je iz naslova Kolegij (lat. collegium).Kolegij  se definira kao zbor, uža skupina ljudi povezana zajedničkim zanimanjem, funkcijom, položajem i sl. (kardinalski, diplomatski, profesorski kolegij). također i kao Odgojni zavod sa školom i internatom,  te kao skupina studenata koji slušaju predavanja jednog profesora; označava i predavanja (tečaj) iz jednoga predmeta na visokim školama.[6] Upravo su institucije  kolegija bile onim sastavnicama koje su nerazdvojivo vezane uz nastanak i razvoj sveučilišta. Prva sveučilišta po ustrojbenom i pravnom obliku nastala su u XII. i XIII. st., iako su se i prije osnivale pojedine visoke škole i fakulteti. Nastavnici i studenti udruživali su se u udruge po uzoru na cehove, universitas, razmjerno neovisne o svjetovnoj vlasti i Crkvi (npr. universitas scholarium u Bologni, universitas magistrorum u Parizu i sl.). Srednjovjekovni universitas ili studium generale imao je četiri fakulteta, škole, odnosno koledža – kolegija: medicinski, pravni, teološki i filozofski.

Kolegiji – a to je i ovo naše Učilište – mjesta su zajedništva, upućenosti jednih  na druge, suživota  s drugima, životnog suputništva kroz nekoliko godina gdje se ostvarujemo kao osobe, kao ljudi. Učilišta, uz to što su mjesta učenja i poučavanja, doprinose  našem osobnome ispunjenju, odrastanju, znanstvenom i profesionalnom i svekolikom sazrijevanju. Koliko samo dobra možemo učiniti jedni drugima, kao prijatelji, kolege, profesori, nastavnici, odgajatelji, dok smo na studiju?!

4. Poznat je slučaj dvojice kolega iz studentskoga razdoblja, iz čuvenoga pariškog kolegija: Sv. Ignacija Lojolskoga i sv. Franje Ksaverskog. Prvi je utemeljitelj Družbe Isusove, a drugi Franjo Ksaverski Ignacijev kolega, i jedan od prvih iz Družbe, nakon sv. Pavla, najpoznatiji kršćanski misionar. Ignacije i on su stanovali u istoj sobi u Parizu. Pred Franjom Ksaverskim je bila sjajna karijera. No, Božja milost je djelovala po Ignaciju. Poslužila se njihovim prijateljstvom. Ksaverski je bio tvrd orah.  Imao je velike planove za budućnost. Ignacije mu čak nije ni bio osobito simpatičan. Opirao se Ignacijevim idejama i utjecaju na njega. No, Ignacije je bio uporan. Kasnije je rekao kako „najžilavije tijesto koje je ikad pod prstima  imao, bijaše taj mladi Francisco Javier. Francisco bijaše mlad, zgodan momak, plemeniti baskijac. Kao vrstan student filozofije nije puno pozornosti svraćao na Ignacija koji se tada probijao uz pomoć dobročinitelja i njihovih darova. (…) Samo ga je Ignacije znao oblikovati i obuzdavati svojom diskretnom strpljivošću i upornošću. Od njega postupno odgojio gorljivog i neustrašivog apostola Indije. A taj je postao slavan, ne manje od Aleksandra Velikoga koji je kao silni konjanik pripitomio divljeg Bukefala.[7] Rodilo se duboko prijateljstvo ove dvojice velikana. O tomu svjedoči i njihova obilna korespodencija. Ovu dvojicu „velikih prijatelja u Gospodinu“ papa Grgur XV. je godine 1622. zajedno proglasio svetima!

5. Draga braćo i sestre, eto što Božja milost preko ljudskih plemenitih odnosa čini u našim ljudskim životima. Svatko od nas koji smo vjernici može i treba svoju pripadnost nebeskom Ocu potvrditi djelima dobrote, ljubavi, poštovanja i kolegijalnosti  prema bližnjemu. „Dosljedni kršćani svoju molitvu čine konkretnom u ljubavi prema drugima“ poručuje nam papa Franjo.[8]

Neka nam Gospodin svima pomogne da tijekom ove akademske godine to i ostvarimo, trudeći se, u najizvrsnijem smislu riječi da živimo i da se međusobno odnosimo jedni prema drugima kao braća, kao prijatelji, kao kolege. Jer, doista: Ako je reći „Oče“ prostor molitve, onda je „ozračje“ molitve reći „naš“ – braća smo, obitelj smo, prijatelji smo, kolege smo.[9]