Propovijed na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata

i Dan policijske kapelanije u PU zagrebačkoj

Zagreb, Crkva sv. Marka, 29. svibnja 2024.

Otk 11.19 a; 12,1-6a.10 ab; Rim 12, 9-16 b; Iv 2, 1-12;

„Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5)

Draga braćo i sestre,

1. „Blagoslovljena si Djevo Marijo, od Boga Svevišnjega, više od svih žena na zemlji! On je tako uzveličao tvoje ime, da neće iščeznuti tvoja hvala iz srdaca ljudi“ riječi su uvodne antifone u misno slavlje Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice Grada Zagreba, zaštitnice kapelanije u Policijskoj upravi zagrebačkoj. Oče Ivane, poštovani sudionici misnoga slavlja, vjernici policijske kapelanije Gospe od Kamenitih vrata i svi vi koji s nama slavite, čestitam vam svetkovinu vaše nebeske zaštitnice. U našem razmišljanju o Božjoj Riječi zaustavit ćemo se na jednoj zgodi iz Svetog Pisma, u kojoj su glavni protagonisti Otkupiteljeva Majka i njezin sin Isus.

Svjedok zbivanja, evanđelist Ivan izvješćuje nas o događaju koji se zbio u Kani Galilejskoj. Isus je pozvan na svadbu. Zasigurno u prijateljskom, obiteljskom okruženju. U ozračju slavlja, radosti, sreće kakvo uvijek vlada na svadbenim svečanostima. Tu je i njegova majka. Tu su i njegovi učenici. No, u jednom trenutku nad to su se slavlje nadvili crni oblaci koji su zaprijetili da ga smute, da ga pokvare. Sustolnicima je ponestalo vina. Kako bi se svadbeno slavlje moglo nastaviti bez vina? I kako reagirati i što će domaćin i mladenci reći tolikim uzvanicima, koji su već razdragani i koji ne primjećuju što se zapravo događa? I u tim trenutcima zebnje i neizvjesnosti, izvješćuje nas Evanđelist, reagira Isusova Majka: „Kad ponesta vina Isusu će njegova majka: ‘Vina nemaju.’ Kaže joj Isus: ‘Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!’ Nato će njegova mati poslužiteljima: ‘Što god vam rekne, učinite!’“ (Iv 2, 3-5) Marija zna i vidi i što se događa. Ona shvaća kako je sve to teško i neizvjesno i kako nastala situacija može imati bolne posljedice i zato odmah ide k Onomu koji za sve naše teške životne situacije, za sve tamne i nenadane trenutke našega života, za sve naše probleme i jade ima rješenje – a to je njezin Sin Isus. I On čini ono što On kao Bog uvijek može činiti i čini: čini znamenje: „Kaže Isus poslužiteljima: ‘Napunite posude vodom!’ I napune ih do vrha. Tada im reče: ‘Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.’“ (Iv 2, 7-8) Isus vodu pretvara u vino. U dobro, izvrsno vino, vino koje oduševljava ravnatelja stola te on, sav ushićen, kaže zaručniku: „Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.“ (Iv 2, 10). I, zaključuje Evanđelist: „Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.“ (Iv 2, 11).

2. Poruka ovoga događaja je duboko teološka, duboko duhovna. Tako je to uvijek u Ivanovu Evanđelju. „Nije slučajno – kaže papa Franjo – da se na početku Isusovog javnoga djelovanja događa svadbena svečanost, jer u Njemu se Bog vjenčao za čovječanstvo. To je radosna vijest, iako oni koji su ga pozvali još nisu znali da za njihovim stolom sjedi Sin Božji, te da je On istinski zaručnik – rekao je Sveti Otac i objasnio – U stvari, cijelo se otajstvo znaka u Kani temelji na prisutnosti toga božanskog zaručnika, Isusa koji se počeo objavljivati. Naime, Isus se pokazuje kao zaručnik Božjeg naroda kojeg su navijestili proroci i otkriva nam dubinu odnosa koji nas ujedinjuje s Njim. To je novi savez ljubavi.“[1] Draga braćo i sestre, u taj smo savez ljubavi svi mi pozvani. U njega smo svi mi ušli po našem Krštenju. Tu je svatko od nas postao uzvanikom na svadbi Božanskog zaručnika, Isusa, koja traje kroz cijeli naš ovozemaljski život. Na toj nas gozbi Gospodin hrani svojom Riječju i svojim sakramentima, napose Euharistijom. Ta se svadba dovršava u vječnosti, na vječnoj gozbi Jaganjčevoj. U životu svakog od nas Gospodin vodu naših života pretvara u dobro, u izvrsno vino. „Voda je – kaže također papa Franjo – potrebna da bismo živjeli, no vino izražava obilje gozbe i radost slavlja. Pretvarajući vodu u vino koja je bila u posudama za židovsko obredno pranje, Isus je učinio uvjerljiv znak, pretvorio je Mojsijev zakon u Evanđelje, nositelja radosti.“[2] To je dinamika našega života: uvijek se i trajno otvarati Isusu da sve ono što su naše prazne posude – a to znači: sve naše praznine i ispražnjenosti, naše nedostatke, naša lutanja i naše krize, naše vode i naše razvodnjenosti kojih, nažalost, tako mnogo ima u životu svakog od nas – da sve to On, Isus, pretvori u dobro vino, vino koje će mirisati duhom njegova Evanđelja, duhom njegovih sakramenata, duhom njega trsa, kojeg smo mi, vjernici, kršćani – mladice.

3. Isus sve to čini po zagovoru svoje Majke Marije. U teškim trenutcima našega života valja se njoj obratiti i valja poslušati riječi koje je Marija uputila slugama, a upućuje ih danas i svakomu od nas: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). „Što god vam rekne, učinite“ – poručuje nam Papa – znači: Služiti Gospodinu znači slušati ga i vršiti Njegovu riječ. To je jednostavna i bitna preporuka Isusove Majke; to je program kršćaninova života. Kada smo u teškim situacijama, kada se događaju problemi koje ne znamo riješiti, kada osjećamo zabrinutost i tjeskobu, kada nam nedostaje radosti, trebamo ići Gospi i reći: Vina nemamo. Nestalo je vina; pogledaj kakvi smo, pogledaj naša srca i duše. To je potrebno reći Majci i ona će otići Isusu i reći mu da nemamo vina. Onda će se vratiti i nama reći: Što god vam rekne, učinite!“[3] Draga braćo i sestre, zagrabiti u posudu punu dobrog Kristova vina za nas kršćane, vjernike, znači imati povjerenja u Božju riječ i sakramente kako bismo u svojem životu iskusili Božju milost.[4] To znači da i svatko od nas, poput Marije koja ima povjerenja u svoga Sina, treba imati povjerenja u Isusa. Treba mu vjerovati! Marijina nenadmašna veličina jest upravo u njezinu neslomljivom predanju Isusu. To Gospodin i od nas očekuje. I, ako mu se tako predamo, onda će On u našem životu činiti znamenja, činiti čuda. Onda će nas On ispuniti svojom blagotvornom prisutnošću s kojom ćemo moći izići u ovaj svijet i ponuditi svakom čovjeku da i sam okusi ljepotu života s Bogom, ljepotu života poslušna Njegovoj riječi i poslušna primjeru Njegove Majke. Tek ćemo tada moći osjetiti ono obilje kojim Gospodin uvijek obasipa one koji mu se predaju. Jer, On se u rasipanju svoje ljubavi ne da nadmašiti: „Gospodin je uzvanicima na svadbi u Kani Galilejskog darovao oko šest stotina litara vrhunskog vina, koje je pretvorio iz vode koju su po njegovu naputku sluge ulili. Čak i ako vodimo računa da su istočnjačke svadbe trajale čitav tjedan i okupljale svu rodbinu oboje zaručnika, ipak to preobilje ostaje neshvatljivo. Obilje, preobilje, Božji je znak u njegovu stvaranju: On se rasipa čitavim svemirom da bi stvorio prostor za čovjeka. Daruje život u neshvatljivu preobilju. A u otkupljenju rasipa se samim sobom, postaje čovjekom, uzima sve siromaštvo ljudskoga stanja. Ništa mu nije dovoljno da bi iskazao svoju ljubav. Preobilje je izraz ljubavi koja ne računa i ne broji, nego se daruje bez gledanja na sebe samoga. Preobilje u Kani uklapa se u način na koji se Bog ljudima očituje – tijekom čitave povijesti. Daje nam pojmiti veličanstvenost, veličinu i neiscrpivost Božje dobrote“.[5]

Draga braćo i sestre, neka nam Blažena Djevica Marija pomogne slijediti Isusov poziv kako bismo mu se u svome životu mogli u potpunosti otvoriti, kako bismo mu se u vjeri mogli potpuno predati i poslušati njegove riječi, prepoznajući u svakodnevnom životu znakove Njegove prisutnosti koja oživljava, koja daruje život u neshvatljivu preobiljui koja jedina čini čovjeka istinskim sretnim. S Crkvom ponizno u vjeri i mi danas molimo: “Bože, ti si nam u liku Majke Božje od Kamenitih vrata u srcu grada Zagreba dao osobit znak svoje prisutnosti. Udijeli nam, da pod njezinom majčinskom zaštitom, budemo jaki u vjeri, čvrsti u nadi i postojani u ljubavi.”[6] Amen.