„Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje“ (Ps 116,13)
msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH
Vojni ordinarijat u Zagrebu, 14. travnja 2022.
Nakon toliko vremena okupljeni smo u sjedištu Vojnoga ordinarijata, na Misi posvete ulja na Veliki četvrtak. Posljednje dvije godine bile su ispunjene velikim kušnjama i izazovima za Crkvu i društvo, za vojsku i policiju, za sve nas. Ništa manje izazovno je i sadašnje vrijeme, a čini se i budućnost koja je pred nama. Jedno zlo veće od drugoga nižu se u slijedu kao po dogovoru i nekom tajanstvenome planu… Zaraza virusom (Covid 19), potresi, nesigurnost, ograničenost kretanja, izoliranost ostavljaju duboke posljedice na svakome. I sada rat u Ukrajini, velika razaranja i stradanja naroda, duboko nas pogađaju i brinu. Stoga, još više izražavamo svoju radost i zahvalnost dobrome Bogu na ovome susretu danas, „susretu bez ograničenja, bez maski na licu“, na Veliki Četvrtak, na dan u kojem se posebice spominjemo ustanove svećeništva.
Uzimajući danas u svoje ruke kalež – čašu spasenja, mi oživljujemo otajstvenu atmosferu Posljednje večere na Sionu u Jeruzalemu i našeg svećeničkog ređenja. U ovoj svetoj misi, braćo svećenici, mi se sjećamo svečanog trenutka kad smo sa strahopoštovanjem po prvi put uzeli u svoje ruke kalež – čašu spasenja. To je čaša/kalež Posljednje večere. Naslijedili smo ga od samoga Krista, jedinog i Vječnog svećenika, posredstvom jednog od apostola. Zaustavimo se načas i promislimo tko nam je u svećeničkome ređenju položio ruke na glavu, predao kalež – čašu spasenja, tko nas je pomazao svetim uljem, tko nas je zaredio za svećenika. Od mene svećenika, preko toga biskupa ide neprekinuti niz do jednoga od apostola u Dvorani posljednje večere, do samoga Krista Otkupitelja. Kako bi bilo lijepo kad bismo poznavali rodoslovlje svoga svećeništva! Kao što ispitujemo i rado ispisujemo rodoslovlje svoje obitelji bilo bi lijepo ispisati i rodoslovlje našeg svećeništva. Neprekinuti niz, od nas do Krista!
Isus zna da je Posljednja večera – posljednji dan njegova zemaljskog života. Znade da su to posljednji sati njegova života i njegove žrtve – one otkupiteljske žrtve koja će se samo jedanput u povijesti dogoditi prolijevanjem njegove krvi. On želi da trenutak Posljednje večere ostane trajno prisutan u povijesti čovječanstva, da kalež – čaša spasenja bude suputnik čovjeka sve do eshatona. Zbog toga u dvorani Posljednje večere, navečer na Veliki četvrtak, On uzima kruh, i nakon zahvalne molitve Ocu, lomi ga i daje svojim učenicima govoreći: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22,19). I potom uzima kalež – čašu i izgovara riječi: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,20). Uzmite i jedite svi. Uzmite i pijte svi. (usp. Mt 26,26-28).
Apostoli iz Isusovih ruku primaju Njegovo tijelo pod prilikama kruha i Njegovu krv pod prilikama vina. Događa se prvo i izvorno euharistijsko posvećenje. Apostoli se nalaze pred velikom tajnom vjere koju, u onom trenutku, ne razumiju, ali koju će od toga trenutka polagano shvaćati i prihvaćati poniznom i zahvalnom odanošću.
Da bi ovo unutarnje razumijevanje moglo u njima izrasti i dozreti, Krist je, nakon uskrsnuća od mrtvih i uzašašća na nebo, na dan Pedesetnice apostolima poslao Duha Svetoga. Prosvijetljeni i osnaženi Duhom Božjim, oni su u vjeri razumijevali i doživjeli otajstvo otkupljenja koje se dogodilo na Veliki četvrtak: misterij Euharistije. Duh Sveti ih je konačno „učinio sposobnima“ da slave euharistijsku žrtvu.
Ono što se dogodilo u srcu i duši apostola, dogodilo se i u nama, jer smo od njih naslijedili svećeničku službu. Svakoga dana, i svaki put kada slavimo svetu misu ponovno proživljujemo događaj i iskustvo Posljednje večere. Na otajstven, ali istinski način i mi postajemo dionici Posljednje večere kada, ispruženih ruku nad kruhom i vinom, molimo: „rosom Duha Svetoga posveti ove darove da nam postanu tijelo i krv Gospodina našeg Isusa Krista“. Duh Sveti je onaj, koji čini da ljudski darovi kruha i vina postanu, kao i na Posljednjoj večeri, Tijelo i Krv Kristova.
Misa posvete ulja i Misa večere Gospodnje na Veliki Četvrtak podsjećaju nas na pomazanje Duhom svetim o čemu govori prorok Izaija: „Duh Gospodnji na meni je jer me Gospodin pomaza“ (Iz 61,1).
Na svećeničkom ređenju, biskup je pomazao naše ruke, kako bi pokazao da će upravo te ruke postati povlašteni instrument u rukama Krista, Velikoga svećenika. Tim rukama, novi svećenici će najprije uzeti posvećeni kruh, a zatim kalež pun roda trsova. Nad kruhom i vinom – izgovorit će i opetovano kroz cijeli život ponavljati iste riječi koje je izrekao i Krist na Posljednjoj večeri, posvetivši ih i pretvorivši ih u Njegovo Tijelo i Krv.
Tako, po djelovanju svećenika, Božjom providnošću i milosnim i nezasluženim darom, zajedništvo vjernih, u slavlju ovog velikog otajstva vjere, prima pod prilikama kruha i vina Sakrament otkupljenja svijeta. Svatko od nas, draga braćo u svećeništvu Kristovu, zna da je, po Kristovom primjeru, poslužitelj otajstva otkupljenja.
Tijekom Posljednje večere Krist je oprao noge apostolima, da bi pokazao da On sam, prvi, namjerava ostati među njima iznad svega kao „onaj koji služi“, i da su zbog toga i oni pozvani služiti svoj svojoj braći. Svećenički red – svećeništvo koje su primili po rukama Otkupitelja – i to su apostoli postupno u vjeri razumijevali – bilo je službeničko svećeništvo.
Sveti Petar u riječi upućenoj starješinama Crkve Kristove, prezbiterima, svima nama govori: „Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine, nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1Pt 5,1-4).
I Petar i sam prorešetan u kušnjama vjere u noći Velikog Četvrtka, događajima Velikog Petka i tišinom hladnoga groba Velike Subote nastavlja: „Svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost. Ponizite se dakle pod snažnom Božjom rukom da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas. Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve patnje podnose vaša braća po svijetu“ (1Pt 5,5-9). Upravo je Petar, osnažen proživljenim iskustvom i Isusovom molitvom, bio pozvan ovako govoriti. Ovim riječima je izrazio svijest o vlastitoj slabosti te je zajedno s pozivom na svećeništvo, istovremeno, zacrtao put i program svakog svećeničkog života.
Draga braćo svećenici! Pozdravljam sve vas koji predstavljate našu vojnu biskupiju. Izražavam vam veliko i toplo hvala za Vaš predan apostolski rad, često nevidljiv i nepoznat, znan samo Bogu i vama. U zajedničkom slavlju Kristove žrtve svjedočimo istu euharistijsku vjeru, zahvalni za dar poziva u svećeničku službu, danas na Veliki Četvrtak. Isusovoj Majci, Majci Krista Svećenika povjeravam našu svećeničku zajednicu i cijelu našu vojno-redarstvenu biskupiju.
Kraljice apostola, Majko svećenika, Gospo velikog hrvatskog zavjeta, moli za nas! Amen.