Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana prigodom 5. obljetnice smrti o. fra Josipa Marcelića TOR

Crkva Sv. Obitelji, Split – Sukoišan, 20. siječnja 2023., petak

ČOVJEK BOŽJI O. JOSIP MARCELIĆ, TOR

(31. prosinca 1929. – 20. siječnja 2018.)

Heb 8,6-13; Ps 85,8.10-14; Mk 3,13-19;

„I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle.“ (Mk 3, 14-15).

Draga braćo i sestre!

1. Evanđeoska riječ koju smo upravo čuli izvješćuje nas o Isusovom izboru dvanaestorice apostola. Prije samog čina izbora Isus se povukao na goru. Gora već sama po sebi privlači, budi znatiželju, potiče um na razmišljanje, uzdiže ljudsko srce i duh k visinama. Za Isusa gora je mjesto susreta njega Sina sa Ocem. Tako je danas u evanđelju, tako je bilo i na Taboru, gori Preobraženja. Maslinska gora je također mjesto susreta Isusa s Ocem. I gora Kalvarija je mjesto susreta Isusa s Ocem, u kojemu Sin Ocu predaje sebe u žrtvi križa, predajući mu, na koncu, i svoj duh: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23, 46). Plod takvog susreta Sina s Ocem uvijek je otajstven. Iz toga otajstvena susreta, ispunjena Sinovim predanjem u volju Očevu i prožeta molitvom, rađa se odabir Apostola, propovjednika i poslužitelja Evanđelja. Kod izbora Gospodin ima svoje kriterije koje mi ne možemo uvijek razumjeti. Nakon Isusova odabira i njihova odaziva, evanđelist Marko je u evanđelju lapidarno precizan i sažet: „I ustanovi dvanaestoricu/ da budu s njime/ i da ih šalje propovijedati/ s vlašću da izgone đavle“ (Mk 3, 14-15).

2. U ovoj kratkoj rečenici skupljen je sadržaj i program života Isusovih apostola i svih onih koji će na njihovu riječ povjerovati i koji će ih naslijediti. Isus ustanovljuje zajednicu kojoj je On osovina, pokretač, a Duh njegov snaga. Pojedinac u apostolskoj zajednici je osoba s identitetom. Njegov identitet proizlazi i raste iz povezanosti s Isusom. Glavno načelo jedinstva i zajedništva koje donosi plodove je povezanost s Isusom, biti s Isusom („da budu s njime“). Njemu su u potpunosti odani! Na raspolaganju su mu 24 sata, da ih šalje gdje hoće i kad hoće s jasnim zadatkom, programom – propovijedati! Što? Ono što su vidjeli, čuli, doživjeli i naučili s Isusom!

Isusovu djelu spasenja, pa tako i njegovim učenicima, trajno će se suprotstavljati diabolus – „otac laži“ i cijele legije zlih duhova. Zloduh će činiti sve da spriječi dolazak Kraljevstva Božjega među ljude i da onemogući rast Božjega kraljevstva u neumrlim dušama. Isus stoga daje dvanaestorici velike duhovne ovlasti i Božansku snagu da izgone zloduhe – đavle. Duhovne ovlasti i moći u borbi sa zlodusima!

3. Peta obljetnica smrti oca Josipa Marcelića, koji je preminuo na današnji dan u splitskoj bolnici na Križinama u 89 godini života 71. godini redovništva i 65. godini svećeničke službe, povlaštena je prigoda za razmišljanje i molitvu u svijetlu Božje riječi o jednome plodnom životu Božjega čovjeka iz hrvatske zemlje s područja Zadarske nadbiskupije, uzetog od ljudi za ljude, svećenika, doživotno zavjetovanog redovnika franjevca trećoredca koji živi s Isusom, poučava i propovijeda Isusov nauk, izgoni zloduhe, širi kraljevstvo Božje u neumrlim dušama.Iz ovog samostana svetog Josipa gdje je proveo najveći dio svoga života o. fra Josip Marcelić uzišao je na goru, uspeo se noseći križ bolesti i tjelesne iscrpljenosti na svoju goru Kalvariju u splitsku bolnicu na Križinama, gdje je 20. siječnja 2018., predan u volju Božju, poput svoga Božanskog učitelja, Ocu predao svoj duh. „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23, 46).

Fra Josip, krsnim imenom Ivan, rođen je u Preku u brojnoj katoličkoj obitelji 31. prosinca 1929. g. od oca Jerolima i majke Marije, rođ. Klarin. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu 1940. g. Te iste godine odazvao se Božjem pozivu kojega je osjetio u svome srcu i pristupio franjevcima trećoredcima kao sjemeništarac u samostanu u Splitu. Nakon gimnazijske te filozofsko-teološke i redovničke formacije zaređen je za svećenika prije sedamdeset godina, 1953. također u Splitu. Bilo je to vrijeme žestokih protivljenja Crkvi, osporavanja propovijedanja evanđelja, ocrnjivanja i blaćenja Crkve svim raspoloživim sredstvima. Kao mladi svećenik redovnik, o. Josip pastoralno djeluje, stalno radi na svojoj formaciji, studira, postiže akademske stupnjeve, predaje na Bogosloviji u Zadru (1959.-1964.). U jesen 1964. godine, (još traje Drugi Vatikanski Sabor), odredbom svojih poglavara dolazi u Rim. Upisuje na Papinskom lateranskom sveučilištu doktorski studij. Doktorirao je dogmatsku teologiju, magistrirao filozofiju, i potom specijalizirao moralnu teologiju na Alfozijanskoj akademiji.

Od 1971. do 2000. predavao je različite predmete na Visokoj bogoslovnoj školi, odnosno Teologiji u Splitu (od 1999. KBF) i na Institutu za teološku kulturu laika. U Splitu će kao aktivni, a kasnije i kao umirovljeni profesor ostati do konca svoga zemaljskog života. Split je bio i ostao „baza“ plodna, Duhom Božjim ispunjena fra Josipova djelovanja.

Otac Josip Marcelić bio je i meni profesor za vrijeme studija Teologije u Splitu (1973.-1980.). Pamtimo ga kao temeljita, staložena i uvijek raspoložena profesora. No, uz te njegove osobine, sve je nas uvijek fascinirala njegova duboka pobožnost i njegova uronjenost u Boga. On je svoju teološku misao crpio na koljenima. Takva je bila njegova teologija – teologija na koljenima. Teologija koja se usvaja u molitvi, koja ulazi u srce i dušu, koja se promišlja i meditira i koja se onda predaje dalje, napisanom i izgovorenom riječju. Pater Marcelić, svećenik – redovnik – profesor nije prelazio prag predavaonice prije nego bi prešao prag naše kapelice u bogosloviji u prizemlju da se, prije nastave, pokloni Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu. Tako je činio i nakon nastave. Njegove riječi su ižaravale ne samo njegovu duboku vjeru koja je vodila njegov intelekt, nego su očitovale i njegovo osobno autentično, snažno duhovno iskustvo kojim je on jednostavno osvajao. Od Isusa izabran, poslan poučavati, naviještati u akademskoj zajednici evanđelje, on je stalno bio s Isusom!

4. Bio je sav uronjen u Otajstvo Boga, Božje prisutnosti i svetosti. Nama studentima teologije često je spominjao upravo taj pojam: Otajstvo. Otajstvo Boga, Otajstvo Krista, Otajstvo Crkve, Otajstvo spasenja. Mi tada zasigurno nismo shvaćali značenje toga pojma u svoj njegovoj dubini. Ali, s odmakom vremena, bila nam je sve jasnija i dubina, i sadržaj i važnost toga teološkog izričaja. A onda i shvaćanje zašto ga je otac Marcelić tako često rabio. Ključ za razumijevanje njegove osobe, njegova života i njegova djelovanja upravo se tu nalazi: u uronjenosti u Otajstvo Boga, u Otajstvo njegova jedinorođenoga Sina i Otajstvo Crkve, njegova mistična tijela. Možemo ovdje mirne duše kazati kako je na taj način o. Josip živio upravo ono što je Gospodin htio sa svojim apostolima, kako smo čuli u današnjem Evanđelju: izabrao ih je i htio je da budu s njime. I da u tom boravku s Gospodinom stječu snagu za navještaj Evanđelja s vlašću za borbu protiv Zloga. Da, on je sav bio s Bogom i u Bogu, i iz toga svoga odnosa je crpio snagu za navještaj Kristove Radosne vijesti i snagu za neumornu skrb za duše. Bio je apostol Isusa Krista! I u tomu se nije štedio. Nije bježao pred izazovima koji su u životu neminovni. Iz povezanosti – sjedinjenosti s Bogom te iz pokorničkog načina života u kojemu se nije štedio, proizlazila je njegova posvećenost organiziranju brojnih duhovnih susreta, obnova, duhovnih vježbi za laike, svećenike, redovnike i redovnice, održavanje seminara „Obnove u Duhu“, pisanje članaka i knjiga, prevođenje i izdavanje knjiga i drugih publikacija. Vjerno i s velikim poštovanjem promicao je i spomen na svete uspomene o. fra Stjepana Sorića, prvoga župnika Župe Svete Obitelji ovdje u Splitu. I u poodmaklim godinama vodio je i duhovno pratio vjernike na hodočašća u Svetu zemlju, Lurd, Fatimu, Ars, Loreto, Torino, Meksiko (Guadalupe) i drugdje… Rado je i često surađivao s medijima ‒ novinama, radijem i televizijom, posebice na lokalnoj razini, sve do posljednjih mjeseci svoga života.

5. O. Josip Marcelić bio je čovjek dušobrižnik, duhovni vođa, ispovjednik. Ovaj samostan sv. Josipa i njegovi prostori: ova crkva, mala pokrajnja kapela, govornica ovog samostana – svjedoci su mnoštva onih koje je ovdje primao i čije je duhovne i tjelesne nevolje strpljivo i satima slušao. On je svima njima, ponajprije svojom molitvom i svojim dubokim duhovnim iskustvom, donosio Boga i njegovu utjehu, upućujući ljude u pobožan život i predanje u Božju volju. Duše je vodio i upućivao Kristu i njegovoj Majci Mariji. Sve to činio je poput svoga Božanskog učitelja u skrivenosti idubokoj vjeri u Božju ljubav, u Božju svemogućnost, u Božju brigu za svakog čovjeka, napose onoga koji trpi.

„I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle.“ (Mk 3, 14-15). Dok razmišljamo o životu i djelu o. Josipa Marcelića, u svijetlu ovih riječi iz Markova evanđelja ne možemo se ne sjetiti riječi pape Franje iz Apostolske pobudnice o pozivu na svetost u suvremenome svijetu „Gaudete et exultate“. Papa kaže: „Ne treba se bojati svetosti. Ona ti neće oduzeti snagu, život ili radost. Naprotiv, postat ćeš ono što je Otac imao u svojoj promisli kad te je stvarao i bit ćeš vjeran svome najdubljem identitetu. Ovisiti o Bogu oslobađa nas od svakog oblika ropstva i dovodi nas do toga da prepoznamo vlastito dostojanstvo“[1].

O. Josip Marcelić bio je čovjek, svećenik, redovnik franjevac trećoredac, „vjeran svome najdubljem identitetu“ izgrađenom i stalno nadograđivanom u Isusovoj školi. Snaga Crkve u svim vremenima su osobe koje su pretočile evanđelje u svoj život. Slabost Crkve je nedostatak osoba „vjernih svome najdubljem identitetu“ evanđelju Isusa Krista. Samo je svetost autentična. Sve drugo je manje važno. Amen.