Donji Dolac, Crkva sv. Martina, Veliki utorak, 26. ožujka 2024.
Iz 49,11-6; Ps 71,1-6b.15ab.17; Iv 13,21-33, 36-38.
Draga braćo i sestre,
- Nakon nedjelje Cvjetnice, svečanog Isusovog ulaska u Jeruzalem, kroz tri dana Velikog tjedna, Veliki ponedjeljak, utorak i srijedu, Crkva u misnome evanđelju u središtu ima Isusa za stolom sa svojim učenicima. S Isusom je za stolom i njegov izdajica Juda. Bila je to Isusova oproštajna i oporučna večera. Večera na kojoj će ustanoviti Presveti oltarski sakramenat! Večera je to na kojoj će ustanoviti i sakramenat svećeničkog reda. To je tako uzvišen i svečan trenutak u kojemu je Gospodin sa svojima, u ljepoti zajedništva s onima koje je pozvao i s kojima proživljava posljednje trenutke svojega zemaljskog života.
Ipak, Evanđelje nam kaže da u tomu posebnom ozračju, Isus, potresen u duhu, proživljava pravu dramu: „Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!“ Duboko je potresen zbog izdaje! Zbog strašne izdaje jednog od apostola koji je s njime te večeri sjedio za istim stolom i blagovao! Izdaje ga jedan od onih koji je bio pozvan da bude više i jače s njime u odnosu na druge ljude! Predaje ga za novac bezdušnim proračunatim hramskim obredničarima na čelu s Kajfom; bezličnim političkim oportunistima s upraviteljem Pilatom, rijekama ulične pravde nabrijanih i razuzdanih gomila („Raspni ga, raspni! Krv njegova na nas i na djecu našu!“), lopovima, krvnicima, hladnim egzekutorima i čuvarima okupatorskoga Rima.
Juda, izabran i pozvan od samog Isusa u elitnu skupinu dvanestorice, pozvan na apostolsku službu svjedočenja Božje ljubavi u zajednici Crkvi – „stupu Istine“ kojoj je glava sam Krist, umjesto asketskog vjernika, predanog svećenika, samozatajnog i hrabrog biskupa, duboko zaslijepljen srebrom i zlatom, postaje izdajicom svoga Učitelja za trideset srebrenika. Ivan izričito kaže da je „đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda” (Iv 13,2); slično piše i Luka: „Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice” (Lk 22,3).
Judina nam izdaja ostaje misterij. Kako je moguće da je Juda tako nešto učinio? Zastaje nam dah pred tim pitanjem! Isus se prema njemu odnosio prijateljski (usp. Mt 26,50), no poštujući ljudsku slobodu, u svojim pozivima da ga se slijedi na putu blaženstava nije prisiljavao ničiju volju niti je unaprijed zaštićivao od Sotoninih napasti te se taj događaj objašnjava na temelju osobne odgovornosti Jude, koji je jadno podlegao napastovanju Zloga[1]. Da, braćo i sestre! Kad čovjek slobodno dopusti da mu Sotona šapće na uho i da polagano zloduhov govor uđe u ljudsko srce, onda je sve moguće. Kad čovjek u svojoj slobodi dopusti da ga Sotona zavede, onda se njegovo srce izopači. Onda ono ostaje hladno na Božji govor i Božje djelovanje. Ostaje hladno na Božji pogled i na Božju ljubav. Onda ono ide suprotnim smjerom od onoga što ga je Bog predvidio za čovjeka!
- Braćo i sestre! „Mnoge su mogućnosti izopačenja ljudskoga srca – istaknut će papa Benedikt XVI. – i jedini način da ih se spriječi jest da se ne njeguje samo individualistički, autonoman pogled na stvari, nego naprotiv, da se uvijek iznova svrstavamo na Isusovu stranu, prihvaćajući njegovo gledište. Dan za danom, poručuje nam ovaj veliki Papa, moramo nastojati ostvarivati potpuno zajedništvo s njime.“[2] I u tomu uvijek i uvijek iznova valja nam se preispitivati, kajući se za svoje velike i male izdaje, za svoje individualizme i svoje subjektivizme, za svoje autonomne poglede na sebe i druge, za svoja odstupanja od Božjega plana i nauma za svakoga od nas, te nam valja ponizno prihvaćati Božje oproštenje i milost. I Petar se htio suprotstaviti Isusu i onome što ga je čekalo u Jeruzalemu, pa je zato dobio oštar prijekor: „Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko” (Mk 8,32-33)! No, nakon svog pada Petar se pokajao te je našao oproštenje i milost. I Juda se pokajao, ali njegovo se pokajanje izrodilo u očaj koji ga je odveo u samouništenje. Eto poruke i poziva danas i uvijek svakomu od nas: da nikada ne gubi pouzdanje u božansko milosrđe. Jer, Bog “je veći od našega srca”, kako kaže sveti Ivan (1 Iv 3,20).[3] „Imajmo, dakle, na umu dvoje. Prvo: Isus poštuje našu slobodu. Drugo: Isus očekuje našu spremnost na pokajanje i obraćenje; bogat je milosrđem i praštanjem.“[4]
- Sve ovo je osobito važno naglasiti danas, ovdje, dok se sjećamo tragičnih događaja koji su se prije 80 godina zbili u ovom našem mjestu Donjem Docu, a sljedećih dana i u obližnjim nam mjestima, kad je u strašnompokolju ubijeno 272 naših mještana, među kojima i 103 djece (jedno novorođenče), a koje su 26. ožujka 1944. ubili zločinci pod zastavom zloglasne 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Pitamo se: kako je ljudsko srce moglo takvo što smisliti i učiniti? Pitanje je to gotovo identično onomu što smo ga već postavili u govoru o Judinoj izdaji. Juda je izdao Bogočovjeka, Isusa Krista i predao ga u smrt. No, na svoj način, čovjek, kad se svjesno otvori djelovanju Zloga i kada u svojoj slobodi dopusti da ga Sotona zavede, pa mu se srce izopači te se ogriješi o brata čovjeka, Božju sliku i priliku, i preda u smrt, onda on izdaje Boga! A to se upravo ovdje dogodilo. Ovdje se dogodila izdaja Boga jer je izdaja brata čovjeka uvijek i izdaja Boga! I to predanje u smrt naše braće i sestara 26. ožujka 1944. u ovom našem mjestu bilo je strašno, bilo je neopisivo strašno. Ovdje je izopačenost ljudskog srca progovorila strašnom, paklenom mržnjom koja je u vatri i krvi nemilosrdno gutala našu braću i sestre, muškarce i žene, mlade i stare, djecu, rođenu i onu još nerođenu, u utrobama svojih majki.
- U tijeku samo nekoliko dana, krajem ožujka 1944., anđeo smrti – zatornik života, prošao je od sjeverne strane Mosora do južnih padina Kamešnice. Strašni zločini i masovna ubojstva ljudi i uništenja imovine dogodili su se u Docu i selima ispod Kamešnice: Gljevu (1), Gali (3), Otoku (174), Rudi (282) Podima (87), Krivodolu (152), Rožama (22), Ljuti (156), Voštanima (330) i Kamenskome (55). U nekoliko dana, u Donjemu Docu i selima ispod Kamešnice ubijene su 1534 osobe! Svi ubijeni bili su hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere. Tko je to učinio? Neprijatelji hrvatskoga naroda! I koliko god očevidci i svjedoci ovoga teškog stradanja kazuju kojim su jezicima počinitelji govorili, koje su odore nosili, koja imena su imali, s kakvim naglascima i dijalektima su komunicirali, i što se tih dana zbivalo u ovome zamosorskome hrvatskome katoličkom selu, a mi iz ovoga kraja, toliko smo puta slušali i pitali preživjele očevidce i svjedoke događaja, da nam ponovno kazuju o tome, ostaje velika tajna kako je moguće da ljudsko biće može isplanirati i počiniti takve zločine!? Kako i koliko u čovjeku može potamniti ljudskost, otupiti savjest da ovo učini! Kako da nitko nije vojno reagirao da bi obranio nedužni hrvatski puk? Po kojim su kriterijima donesene odluke da se neki dijelovi sela potpuno unište i spale, a drugi da se ne diraju?
Rat je poguba ljudske naravi, kazao je hrvatski pjesnik svećenik Marin Držić. Prostor od Mosora do Kamešnice u 1944. godini našao se na poprištu odmjeravanja snaga i sukoba vojski, različitih vojnih i političkih interesa i strategija, i velika je odgovornost sviju za teške zločine koji su se dogodili. Ovaj zločin i masakr promatramo u tome kontekstu. Ovdje su se sukobljavali svjetovi, političke vizije i egoistične težnje ideologijâ i država. Ovdje su se, na žalost, očitovali najniži i najkrvoločniji nagoni čovjeka. Kada mržnja zamuti čovjekov razum, on kolje gore od vuka i tigra! Ukupno je iz naše župe stradalo u Drugome svjetskom ratu 319 osoba.
- Draga braćo i sestre, od zla i mržnje može nas jedino osloboditi Božja ljubav i Božje milosrđe. Gospodin od nas očekuje našu spremnost na pokajanje i obraćenje; On koji je bogat milosrđem i praštanjem, jedini može zacijeliti naše rane, i ublažiti naše boli koje i danas traju, dok se sjećamo naših dragih i milih, tragično stradalih prije punih 80 godina. Tim smo događajem kao ljudi potreseni i danas. I Božje je srce njime potreseno, jer je ono što je čovjek ovdje učinio bratu čovjeku u potpunosti suprotno onom što je čovjek u Božjim očima, suprotno onomu što i kakav čovjek treba biti i na što je on od Boga pozvan! Jer, grijeh, ma kakav god on bio, uvijek potresa Božje srce. A potresa i ljudsko srce, ako čovjek uz njega prione, te ga izopačuje: Lomi ga i krši. Čini ga tvrđim od kamena. Čini ga: ne-ljudskim. Takvo srce onda je spremno na svako zlo, i ne samo spremno, nego ga može i učiniti! Ovdje je, u ovim strašnim događajima, na nama nepojmljiv način, izobilovao ljudski grijeh i griješnost. No mi, znamo i vjerujemo, kao što tvrdi sveti Pavao da “gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost”. No kako bi izvršila to svoje djelo u ljudskim srcima, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu “pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rim 5,20-21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na ljudski grijeh te svakog od nas poziva na obraćenje. A to znači: Poziva nas da čvrsto ostanemo na putu Evanđelja, a to znači na putu prihvaćanja Božjeg milosrđa i oproštenja. [5]
Neka nam Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije, svetog Josipa zaštitnika Domovine i svih brojnih mučenika iz našega napaćenog naroda, onih znanih i onih neznanih, pomogne da ostanemo i ustrajemo na tom putu. Amen.
[1] Benedikt XVI.: Dvije stvari koje možemo naučiti iz Judine izdaje, dostupno na: https://www.bitno.net/vjera/formacija/benedikt-xvi-juda-iskariotski-izdaja/
[2] Isto.
[3] Isto.
[4] Isto.
[5] Usp. KKC, br. 1846 – 1848.