U kapelici Vojnog ordinarijata proslavljeno je Vazmeno bdijenje koje je predvodio vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan. U koncelebraciji s vojnim ordinarijem bili su umirovljeni biskup msgr. Juraj Jezerinac, generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak, generalni vikar Vojnog ordinarijata don Marko Medo, biskupski vikar za pastoral MORH-a don Slavko Rajič i biskupski vikar za pastoral MUP-a vlč. Frano Musić.
Obredi Vazmenog bdijenja počeli su Službom svjetla – blagoslovom ognja ispred zgrade Vojnog ordinarijata i paljenjem uskrsne svijeće koja je potom u procesiji unesena u kapelicu, a vjernici su na njoj zapalili svoje svijeće. Nakon Službe svjetla i svečanog hvalospjeva uskrsnoj svijeći, nastavljena je služba Riječi, u kojoj se kroz starozavjetna i novozavjetna čitanja otkrivalo kako je Bog spašavao i vodio svoj narod, obraćao mu se preko proroka i končano nama progovorio preko svoga Sina Isusa Krista.
Nakon navještenog Evanđelja po Mateju (Mk 16, 1-7), biskupski vikar za pastoral MUP-a vlč. Frano Musić izrekao je propovijed. Vlč. Musić rekao je podsjetio je sve prisutne da je ovo Vazmeno bdijenje najsvečanije slavlje u godini.
„Bog nam pruža spasenje po svojemu sinu Isusu koji je pobijedio smrt. Po Isusovu uskrsnuću otkriva nam se novi smisao, protežnica čovječnosti, koja jamči neprolaznost, vječnost, za koju se treba opredijeliti razvijajući je na zemlji, ma koliko nas mučili trnoviti, križni putevi našega Velikog petka. Uskrs nas obvezuje na hod ‘u novosti života’ (usp. Rim 6, 4), daleko od besmisla i pomirenosti s prolaznim. U životu po vjeri u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće ne postoji konačan poraz ni propast. Uskrs je stoga svetkovina slobode i radosna života, čudesno razrješenje svih boli i patnji. Svemoćni Bog razorio je tamu grijeha i snagu smrti, izvevši u Kristu najveće djelo u ljudskoj povijesti. Silniji je od svih sila, pa i od sile smrti. On je živi Bog i Bog živih ‘koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve’ (1Tim 2, 4-6). U našim vjerničkim ušima odjekivala je večaras simfonija, suglasje, Božje riječi u pomno odabranim čitanjima, s jasnom spasenjskom porukom i niti koja povezuje vremena i stoljeća ljudske povijesti koja u Kristu dobivaju ispunjenje i neizbrisiv pečat vječnosti. Na čudesan je način Bog govorio i objavljivao se u ljudskoj povijesti, očitujući svoju blizinu i milosrđe, pozivajući istodobno na zajedništvo prekinuto ljudskom voljom i nudeći spasenje. Jasno se prepoznaje povijest čovječanstva od postanka i prvoga grijeha, gubitka milosti zbog neposluha i iznevjerenosti Božjemu pozivu, tegobne i mučne stvarnosti hoda suznom dolinom, između grijeha, bezakonja i milosti, praštanja i Božje ljubavi; od Adamovih muka, bratoubojstva Kajinova, Abrahamove vjernosti i hoda u nepoznato, u daleke krajeve, preko Mojsijeva izlaska iz ropstva preko Crvenoga mora (u kojemu je jasno prepoznatljiv hod iz grijeha prema spasenju), ponovne iznevjerenosti na putu, poziva brojnih proroka. Sjeme Božje riječi, evanđeoske poruke, mora pasti na plodno tlo našega srca i rasti. Da bi se to ostvarilo, obvezni smo ukloniti trnje i draču koji ga mogu ugušiti. Trnje i drača poprimaju različite oblike i osobine: bezosjećajnosti, oholosti, sebičnosti, nepovjerenja, zlih nagnuća, zavisti, okrutnosti, nevjernosti i svih vrsta zala,“ naglasio je u svojoj propovijedi velečasni Frano.